piše: Marija Juračić
Ja i zet se u jednome dobro slažemo. Volimo ujutro otići u kafić. Samo što ja to činim ranim jutrom, a on i moja kći tek u nekim podnevnim satima. No, ritual nam je isti. Uz obavezan kapučino, onaj veliki, moramo pročitati svu raspoloživu štampu.
I sada moj zet kaže da tu štampu više neće čitati, jer je puna neistina i dezinformacija. Polemiziramo što je informacija, a što je dezinformacija. Ne dotičemo one sirove dezinformacije, namijenjene neukima i naivnima, tipa tvrdnje da je Zemlja ravna ploča, već govorimo o onim finim, inteligentnim dezinformacijama, sračunatima da izazovu pomutnju i podignu gledanost. Kaže zet da se to opet dogodilo jučer u emisiji jedne televizijske kuće. Voditelj nam je servirao bombastičnu dezinformaciju, a sve što je rekao bila je istina.
„Kažeš, sve rečeno je istina, a ta istina je dezinformacija!“ čudim se naivno.
„Da, punice, gola istina i gola dezinformacija“. Ne ostavlja me zet dugo u dilemi, već objašnjava primjerom:
„Reče taj voditelj da je u Hrvatskoj samo prošlog mjeseca nestalo četrnaestero djece. I vidite, rekao je u istoj rečenici i informaciju i dezinformaciju. Djeca su zaista nestala. Ustvari, nisu nestala. Tu su.“
„Daj, zete, ne zezaj. U čemu je kvaka?“ pitam nestrpljivo.
„U prešućivanju. Nije rekao pučanstvu da su ta djeca pobjegla iz odgojnih domova pa se nakon nekoliko dana uglavnom sama i vrate. Tako je digao uzbunu među roditeljima i posijao strah. Reći – djeca su nestala je dezinformacija, a reći – djeca su pobjegla je informacija… Jeste li sada shvatili, punice, kako nas je lako farbati?“
„Shvatila sam, zete. I za tvoju informaciju moram ti reći da danas nemamo buzaru od škampi za ručak, jer ne dam za te strvinare (mislim na škampe) 200 kunića.“
Zet sliježe ramenima i odlazi. Sad ne znam, je li moja informacija da neće biti škampi za ručak ujedno i dezinformacija. Naime, neće biti ni ručka. Samo ceduljica s porukom:
“Naručite picu. Nisam kod kuće.“