piše: Žarko Delač
Kada visoki državni službenik poruči mladima da im je najbolje učiti strane jezike i iseliti se zatim u inozemstvo, otvara se pregršt pitanja.
Prvo kako je moguće da osoba s takvim stavom godinama obnaša odgovornu dužnost na račun poreznih obveznika koji još uvijek rade i žive u Hrvatskoj. Jer, moramo se složiti da takvo promišljanje nije, najblaže rečeno, u skladu s etičkim kodeksom državnih i javnih službenika, a da o domoljubnoj komponenti niti ne govorimo. Jednostavno, ta se izjava ne može ni na koji način opravdati sadašnjim osobnim nezadovoljstvom političkim okruženjem i klimom jer i prilikom imenovanja vodila se briga o političkom ključu.
Ova neodmjerena izjava nameće zanimljivo dodatno pitanje gdje su danas i što rade hrvatski građani koji su glasali protiv na povijesnom referndumu za neovisnost i samostalnost Republike Hrvatske. Ne treba previše analitičkih sposobnosti i mudrosti kako bi se zaključilo da su mnogi od njih pravilno raspoređeni u raznim nevladinim udrugama, političkim strankama i državnim institucijama. Tako danas s povijesne distance možemo još bolje shvatiti i čuvene riječi prvog predsjednika Republike Hrvatske o crvenim i žutim vragovima. Vječita borba i sukob stavova i mišljenja u hrvatskom društvu jednostavno nikada nije zatomio, a samo se pritajio za vrijeme Domovinskog rata.
Nažalost bilo je to idealno vrijeme da protivnike hrvatske neovisnosti i samostalnosti, pesimiste, huškače i slične dionike kočenja razvoja mlade hrvatske države izvedemo na pravi put ili osujetimo u njihovim namjerama. Kako to nismo učinili konstantno se opterećujemo i borimo s vlastitim problemima, saniranjem povijesnih krivotvorina, sportskim neredima ili uništavanjem i otuđivanjem gospodarskih potencijala. Dodamo li tome angažmane oko traženja raskida potpisanih Vatikanskih ugovora, promjeni imena ulica i trgova ili stupidnom proglašenju homofoba godine, stvari postaju još jasnije.
Izlika kako su nam za sve nedaće uglavnom svi drugi krivi ili krivce tražimo negdje drugdje, ne drži vodu. Dodatno to možemo potkrijepiti nedostatkom građevinskih radnika i obrazovanih poljoprivrednika, malim brojem obitelji koje se odlučuju za veći broj djece ili snobovskom eskapadom koja je doživjela medijski bum pod nazivom Lidlići. Posljedice su to višegodišnjeg života u socijalizmu i ispiranja mozga pa je bilo sramota imate više djece, živjeti na selu ili časno raditi svoj posao kao zidar ili keramičar.
Imajući sve to na umu nije čudno da nam nekadašnji protivnici referenduma suptilno nameću situaciju beznadnosti, nude idilu u zapadnom svijetu ili smanjuju empatiju prema tuđim problemima. Nažalost tek kad nas zadesi neka veća prirodna katastrofa naglo shvatimo da je to mjehur od sapunice i totalno se promijenimo.
Dokaz je to kako ipak ima nade za nas koji smo u ogromnoj većini, a time i bolju budućnost hrvatske države.