piše: Igor Matijašić
Diljem svijeta se 05. listopada obilježava Dan učitelja – vjerojatno najkreativnijeg i najvažnijeg zanimanja na svijetu. Mnogi će vam prosvjetni radnici to potvrditi, i odmah istaknuti da je to njihov poziv, a ne zanimanje. I zasigurno će pridodati da bi opet izabrali isto da mogu ponovno birati. Drugi će vam pak reći (oni koji nikakvog dodira sa strukom zapravo i nemaju) da učitelji premalo rade, da imaju previše godišnjeg odmora i da djeca izlaze iz škola nepismena…
Kakav je doista položaj učitelja u Hrvatskoj?
Za početak ću iskoristiti nekoliko redaka s wikipedije (kao podsjećanje da je nedavno baš afera copy-paste bila povezana s hrvatskim obrazovanjem). Dakle – „taj je dan prigoda da se pokaže da je rad učitelja i nastavnika prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj društva te da se kao takav i cijeni.
Cilj Svjetskog dana učitelja je mobilizirati podršku za nastavnike kako bi se osiguralo da će učitelji i dalje ispunjavati potrebe budućih generacija te podići obrazovanje na razinu društvene važnosti i izvući učitelje iz poluanonimnosti i dati im društvenu važnost koju zaslužuju.
Prigoda je to i za isticanje važnosti rada svih učitelja i nastavnika i njihov utjecaj na razvoj društva u cjelini, te da se naglasi važnost te profesije, ali i samog obrazovanja čiji su oni nositelji, stoga se taj dan obilježava u više od 100 zemalja svijeta, pa tako i u Hrvatskoj.“
Prekrasne rečenice…
Posebno ona da se učitelje izvuče iz poluanonimnosti.
Kao i obično, takve rečenice mogu zaživjeti samo na papiru.
Upravo onime čime su učitelji danas (pre)opterećeni. Jer treba svakodnevno pisati pripreme za nastavu, treba stalno ažurirati godišnje i mjesečne planove, treba pomno iščitavati ispričnice roditelja i ispravljati testove, treba pisati zapisnike sa sjednica, treba pažljivo upisivati svaku nastavnu jedinicu, ako se želi napredovati opet treba „isukati“ čitav niz papira. Treba, ukratko, biti podjednako dobar administrator koliko i učitelj…
Svakodnevno su, uza sve navedeno, djelatnici škola suočeni s pritiscima roditelja, onih u manjini koji su negativno nastrojeni i vrlo glasni, onih koji nimalo ne drže do učitelja već do ocjene koju će njihov mezimac imati zapisanu u svjedodžbi. I koji su spremni baš na sve! Prijetnje, fizički i verbalni napadi na učitelje nisu nerijetki, baš naprotiv!
Pokušajte se samo prisjetiti kad ste posljednji put u medijima pronašli neku toplu priču iz razreda u kojoj naslovnu ulogu ima učitelj. A onih s tamnim tonovima ste se zasigurno načitali. Opet, uvjeren sam, da svi vi koji ste čitajući došli do ovog retka, sasvim sigurno pamtite nekog svog učitelja koji je možda utjecao na vašu budućnost i možda baš zakotrljao kamenčić vašeg budućeg zanimanja.
No, ne treba zaboraviti – učitelji su borci koji nikad ne odustaju. Oni će, baš kako i treba, unatoč svemu što ih okružuje nastaviti i nadalje sve činiti za dobrobit svojih učenika u razredu.
Saslušati ih kad god zatreba, podijeliti s njima svoja znanja, brinuti o njima, odgajati ih, zagrliti…
Voljeti!
Jer, koliko god to stereotipno zvučalo, upravo je ljubav glavni pokretač svih učitelja.
I nada…
Da će jednoga dana Nepoznat Netko konačno dodijeliti učiteljima status kakav zaslužuju.
Da će možda baš ova ekipa iz Ministarstva koja zasad „žestoko grize“ uspjeti u svim svojim naumima bez prevelikog uplitanja politike.
Da će gradivo jednom zaista biti primjereno dobu u kojem živimo.
Da će rečenice prepisane s wikipedije napokon postati stvarnost…
U nadi da će doista tako i biti od srca svim učiteljima čestitam njihov Dan (s velikim D)!