POVRATAK UZ SCHUMANNOV ORATORIJ

Vratila se Staatsoper Unter den Linden

tekst: Aleksandra Brnetić
foto: Staatsoper Berlin
«Iskreno govoreći, morala sam se prvo pribrati kad su mi rekli da za otvorenje opere kane raditi Schumannov oratorij. Bila sam skeptična i čak sam rekla direktoru opere da me ne zanima ništa osim opere i da se želim posvetiti sljedećim dvjema premijerama koje mi predstoje, a to su “Krunidba Popeje” i “Ivica i Marica”. No on mi je napomenuo važnost tog događaja i zamolio me da bolje razmislim, tako da sam došla doma, poslušala to djelo i ostala začuđena ljepotom glazbe.»

Tako govori sopranistica Evelin Novak nakon premijere komada čeznutljivog naslova «Zum Augenblicke sagen: Verweile doch!» (hrv.: Trenutku tom reći: Ostani ipak!) s kojim je na Dan njemačkog ujedinjenja u Berlinu svečano otvorena temeljito obnovljena Državna opera.

Temelj i okosnicu ove glazbeno-kazališne predstave čine «Scene iz Goetheovog Fausta» velikog skladatelja njemačkog romantizma Robert Schumann.

O djelu se govori da nije ni oratorij ni opera, ali nosi epitet »Chef d’oeuvre«. Veliki dirigenti ga jako vole ali ovo remekdjelo rijetko je na repertoaru opernih kuća.

Schumann je na njemu radio punih deset godina, od 1844. do 1853. Uzeo je sedam scena iz oba dijela Goetheove tragedije, ali su one dramaturški slabo povezane.

Redatelj i intendant Jürgen Flimm je nakon svake glazbene scene ubacio po jedan prizor iz originalnog Fausta koji govore tri glumca.

Gledatelj je tako dobio najkraći mogući sažetak radnje ovog velikog, ako ne i najvećeg djela njemačke književnosti.

Flimm i generalni muzički direktor Daniel Barenboim odlučili su se za Schumannovog Fausta u zadnji čas, iz čiste nužde. Krajem zime teško je obolio skladatelj Wolfgang Rihm od kojega su za svečano otvorenje naručili glazbu na tekst «Saul» kultnog autora Bothe Straußa. Rihm više nije mogao dovršiti partituru.

Flimm i Barenboim su htjeli jednu veliku njemačku priču, veliki njemački narativ koji duboko zadire u nacionalnu kulturnu povijest. Razmišljali su o postavljanju Zimmermannovih Vojnika, Schönbergovog Očekivanja, Orffovog Prometeja.

Na kraju su se okrenuli velikom njemačkom mitu – Faustu i Mefistu, likovima koji su ostavili velike tragove u svim europskim nacionalnim kulturama.

Pri odabiru pjevača uprava Staatsoper pokazala se mudrom. Nisu angažirali ni jednog od međunarodnih pjevajućih jetsettera koji su stalno u programu. Oslonili su se na vlastite snage. Uloge su raspodijeljene među kućnim solistima, članovima stalnog ansambla.

Fausta je pjevao Roman Trekel koji je u kući od 1988., Margaretu Elsa Dreisig koja je prije dvije godine došla u Operni studio, René Pape Mefista i Patera Profundusa, Ariela i Patera Ecstaticusa Stephan Rügamer te Gyula Orendt Patera Seraphycusa. Jedna od Četiri sijede žene (u predstavi su ćelave i obučene u ružičastu tuniku) i naša je Evelin Novak koja pjeva Nevolju, a u zadnjoj je sceni Magna Peccatrix – Velika grješnica.

Novak kaže da se nije mogla poistovjetiti s tim ulogama i ući im u srž kao sto to obično radi kad se priprema za nove role: «Ovaj put su moje role u metaforiziranom stanju, to su neka nadnaravna bića pa sam tako i krenula u sagledavanje djela. Da, na kraju sam zadovoljna i sretna što sam dio tako važnog događaja.»

Na kraju tri i pol satne predstave koja se u prvom dijelu odužila do dosade, a u drugom zračila ritmom i zanosom, pogotovu u zadnjoj sceni, u sceni Faustovog drugog preobraženja, u kojoj je Zboru Staatsoper pripala uloga naroda što kliče Faustu, publika je izvođače ispratila srdačnim ali i poduljim pljeskom.

Kad su se na poklon pojavili scenograf Markus Lüpertz, kostimografkinja Ursula Kudrna, majstor rasvjete Olaf Freese i ostali, oglasili su se i razočarani. Njihovo je nezadovoljstvo išlo scenografu i njegovoj kričavo obojenoj pozornici u obliku lijevka koju je postavio na scenu, htijući nam valjda sugerirati da ne postoji samo jedna vrsta dasaka koje život znače. Sve je to još dodatno ukrasio šarenim kartonskim ogromnim  Minotaurima i sličnim bajkovitim bićima.

U gledalištu s 1.356 stolica bili su samo uzvanici, državna, gospodarska i prije svega kulturna elita. Naravno, i kancelarka Angela Merkel i njen suprug Joachim Sauer, oboje veliki ljubitelji opere. Među gostima je bio i Peter Schreier, lirski tenor čudesnoga glasa i prvak Staatsoper u vrijeme DDR-a, bivši kancelar Gerhard Schröder i bivši berlinski gradonačelnik Klaus Wowereit, nogometna legenda Otto Rehhagel te kazališni i filmski glumac Armin Mueller-Stahl koji je već jednom prisustvovao svečanom otvaranju Staatsoper. Bilo je to prije 62 godine, 1955.-e, kad je Deutsche Staatsoper Berlin uskrsla iz ratnih ruševina. Tada je Mueller-Stahl bio na pozornici. Nedostajao je jedino Emanuel Macron, šef francuske vlade kojeg su mediji danima najavljivali stalno ističući da svira klavir i da obožava Schumanna.

Prije prvih taktova Schumannovih Scena u čijem se patosu može tako lijepo uživati, jer pogađa u srce, na pozornici su se pojavili visoki državni dužnosnici, prvo predsjednik Republike Frank-Walter Steinmeier, pa berlinski gradonačelnik Michael Müller i na kraju državna ministrica za kulturu i medije Monika Grütters. Pozdravni govori su im bili kratki, pogotovu Steinmeierov koji je Staatsoperi zaželio veličanstveni novi početak i podsjetio na jednu berlinsku uzrečicu:

Kad Berlinčaninu nešto predugo traje, reći će nam: Ne pričaj mi opere! (Quatsch keene Opern!). Gradonačelnik je pak s olakšanjem utvrdio da je bilo vrijeme da zgrada bude gotova, dok je Grüttersova postavila jedno retoričko pitanje: «Da li se isplatila akustička modernizacija na kojoj je Barenboim tako jako inzistirao? Da li se isplatilo što je savezna vlada dala 200 milijuna eura za dovršetak zgrade?», istaknuvši da je Staatsoper Unter den Linden «perjanica tradicionalne različitosti Berlina kao muzičkoga grada».

Kad su pozornicu napustili govornici, a intendant Flimm rekao da je dosta priča i pokucao na vrata željeznog protupožarnog zida koji pozornicu dijeli od gledališta, ugledali smo Lüpertzov zastor i pred njim jednu stariju damu u crnome. S jakim glasom i slavenskim naglaskom odrecitirala je Posvetu iz Goetheovog Fausta koja počinje stihom: Opet ste tu, lelujavi oblici … i završava: Sve iščezlo pak zbiljskim mi se čini. Mnogi nisu znali da se ne radi o nekoj izbjeglici – kao što su se čuli komentari u pauzi, nego da je to Anna Tomowa-Sintow, bugarska sopranistica koju je 1972. angažirala Deutsche Staatsoper i koja je uskoro postala diva. Nastupajući po svjetskim opernim kućama, ona, Tomowa-Sintow, i njen kolega Peter Schreier, jedni od rijetkih koji su smjeli nastupati na Zapadu, diljem svijeta raznosili su slavu Njemačke državne opere Berlin, u narodu zvane Lindenoper.

Nakon toga nastupio je trenutak istine. Svi smo napeto očekivali prve zvuke jer je kod ove obnove ipak najvažnije bilo kako poboljšati akustiku. «Ako ja ne mogu držati ton, on se gasi. To pitanje života i smrti zvuka središnja je dimenzija glazbe pa je stoga odjek šansa da muzika može živjeti dulje», rekao je Barenboim nekoliko dana prije premijere. Svi smo znali da je inzistirao na tome da se odjek produlji na 1,6 sekundi. Zato je i strop gledališta podignut za pet metara između zadnjeg, trećeg reda balkona, i stropa. Ta je «rupa» prekrivena bijelim staklokeramičkim rešetkama da bi se u njoj mogli reflektirati glasovi i glazbala.

Zvuk je svjetao i jasan. Svi se instrumenti dobro čuju, glas pjevača prodire i u najudaljeniji kutak, a pjesma zbora zauzme cijeli prostor. Chapeau! berlinskom arhitektonskom birou HG Merz, graditeljima, restauratorima,  štukaterima, svima koji su se grbili na ovom sedmogodišnjem gradilištu. Sva se muka isplatila, svih sedam godina u «izbjeglištvu» u Schillerovom kazalištu u Charlottenburgu. Građevinski problemi su se pojavljivali jedan za drugim, nijedan logičan ni objašnjiv, a termin otvaranja samo pomicao. Stoga je berlinski parlament osnovao odbor koji je istraživao poskupljenje sanacije s 239 milijuna na 400 milijuna eura i prekoračenje termina za pune četiri godine.

Poštovana je volja konzervatora tako da danas operna zgrada izgleda kao što ju poslije rata obnovio arhitekt Richard Paulick. Na Paulicka se mislilo i pazilo kad se upravnu zgradu pretvaralo u intendanturu gdje su sada smješteni uredi, kantina i prostorije za probu. Iz nekadašnjeg skladišta za visoke kulise nastala je nova zgrada s pozornicom za probe orkestra i s pozornicom za zborske probe, raznim skladištima i radionicama. Jedino što je od temelja drukčije jest tehnika. Kulise se dovršavaju u radionici i na glavnu se pozornicu, ili na pozornicu za probe, dovoze podzemnim hodnikom i podiže ih se tzv. hubpodijem, odnosno hubplatformom. Taj podzemni hodnik povezuje sve tri zgrade i dug je 115 metara.

Nema više trčanja iz kantine na probu u glavnu zgradu, nema više ogromnih šlepera pred glavnim ulazom. Glavna pozornica ima površinu od 500 m² i duboka je 35 metara, a stražnje pozornice još 330 m². Iza zastora glavne pozornice krije se tehnika za koju znalci kažu da je trenutačno prva na svijetu. Hightech kam se okreneš! Sve je digitalizirano. Tehničke inovacije su građevinari dogovarali s radnicima iz Tehničkog odjela Staatsoper, s ljudima koji znaju što im treba u svagdašnjem poslu.

I tako nakon svih ratnih i ideoloških strahota 20. stoljeća Berlin opet ima svoj Forum Fridericianum. Nekad je to bilo arhitektonsko središte Pruske. Jer Friedrich II. je na jugozapadnoj strani dao sagraditi Kraljevsku knjižnicu, na južnoj je strani podigao Crkvu sv. Hedwige pokazavši da je vjerski tolerantan i da u svoju protestantsku državu želi integrirati šlesko plemstvo koje je većinom bilo katoličko. Na sjevernoj strani planirao je palaču za princa Heinricha, danas je to Humboldtovo sveučilište. U sredini tog areala ponosno stoji zgrada opere, obojena nježno ružičastom bojom, onom Friedrichovom. Veliki vojskovođa je u mirna razdoblja želio uživati u glazbi.