piše: Filip Ćorlukić ....Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
E, tu opet prestaje jedna faza moga životnog puta i započinje druga. Satnija je ostala u Visokom, a ja sam se vratio na selo. Uopće se ne mogu domisliti zašto sam išao u Visoko, niti zbog čega su me vratli nazad. Zbog veće blizine škole, boravio sam kod ujaka u selu Tetimi i sjećam se da sam već nakon blagdana redovno odlazio u školu.
U tim čudnim okolnostima, uz mnogo regularnih, ali još više neregularnih vojnih postrojbi na strani obrane, ja sam na neki način bio izvan svega toga. Nisam bio ni u jednoj postrojbi. Imao sam vojnu knjižicu u kojoj je pisalo da mogu pohađati nastavu, a pohađao sam je u odori. Budući je put do škole bio mnogi kraći i siguran, nosio sam samo moj Walter 7,65. Šmajser nisam nosio.
Školski kolege su me dobro primili. Posebno napominjem druženje sa Tvrtkom Jukićem i Mišom Lečićem. Tvrtko je bio sin Luke Jukića, onoga koji je u doba apsolutizma 1912. izvršio atentat na bana i kraljevskog povjerenika Slavku Cuvaja, a Mišo sin hercegovačkog Srbina umirovljenog željezničara.
U to sam vrijeme dosta snimao, ali mi je većina filomova uništena. Srećom sam sačuvao dio filma na kojemu je i ovaj gornji snimak. Desno u odori je Tvrtko, a do njega je Mišo. Do Miše je Kibo Kondžić, a izmađu njh Jozo Jularić. Ovomu na lijevoj strani slike se ne sjećam imena. Sa mnom u razredu je bilo još troje onih čiji su se roditelji do proglašenja HPC izjašnjavali kao Srbi. Ovo spominjem samo da bih ukazao na stvarnu atmosferu odnosâ, uz napomenu da mi je Mišo i nakon rata – kad sam ja bio obilježen kao “sin narodnog nepriiatelja” i kad se mnogi sinovi hrvatskih roditelja to nisu usuđivali, ostao dobrim prijateljem, a i njegovi roditelji su me rado primali u svoj dom.
* * *
Bio je to za mene vrlo miran period života: rutinsko odlaženje u školu i učenje, ali se baš u tom periodu desio i onaj drugi posebni događaj, za koji sam dugo mislio da mi se stvarno nije dogodio. Jedne nedjelje (inače bih bio u školi) išao sam skupa sa susjedom željezničarom cestom prema Derventi. Ne sjećam mu se imena, ali znam da su ga svi zvali Biskup. Dan je bio lijep i povremeno su nas prestizala različita njemačka vozila, kao dijelovi većih kolona njemačke vojske koja se povlačila iz Grčke.
Razgovarajući tako putem, ugledali smo da se nedaleko ispred nas nešto događa. Vidjeli smo dvojicu njemačkih vojnika kako pokušavaju na motocikl natovarit mrtvo prase, a sa strane je stajala seljanka i nešto vikala mašući rukama. Uz nju je bilo i nekoliko djece. Požurili smo i kad smo prišli bili blizu žena se sa sklopljeni rukama kao na molitvu, počela očajno obraćati nama. Kaže da su joj Švabe ubili jedino prase i moli nas da ih natjeramo da ga ostave njoj i njezinoj djeci.
Kao po nekakvoj automatici, bez ikakvog sam razmišljana izvadio pištolj i povikao na Švabe da ostave prase i da voze dalje. Oni se uopće nisu na to obazirali nego su uzaludno pokušavali nekako bez ikakvih konopaca učvrstiti prase na rezervoar benzina, a ono je uvijek skliznilo na drugu stranu. Ja sam odkočio pištolj i sve uzbuđenije vikao: “hinterlassen, hinterlassen” (ostavi, osatavi), a kad me je jedan od njih ljutito pogledao, ja sam podigao pištolj i bez razmišljanja opalio. Prasak ispaljenog metka kao da me je probudio iz nekvog transa, pa sam zabrinuto gledao što sam zapravo učinio. Srećom, pogodio sam ga u kacigu, a oni su odmah ostavili prase i brzo se odvezli prema Derventi.
Dok me je žena grlila i zahvaljivala, Biskup me je zgrabio za ruku i počedo vikati: –Pilipe mislio sam da si pametan momak, a ti si najveća budala koju sam ikada vidio. Biži priko njiva kući, jer će nas obojicu ubiti ako nas u’vate!¨ Sjećam se da sam mu rekao kako se ne trebamo bojati jer oni su otišli a drugi ne znaju.
* * *
To je onaj drugi događaj za koji sam dugo vjerovao da sam na neki način postvario san, ili nekakvo davno razmišljanje, ali da mi je kasnije potvrđena vjerodostojnost. Budući se to dogodilo prije 45 godina, najbolje je da načinim iskorak u slijedu događaja i da to sada ispričam.
U jesen 1990. sam jedne nedjelje iz Zagreba došao u Derventu, pa sam otišao u Staklenik na kavu i da možda sretnem nekoga poznatog. Tu sam zatekao Juru Grubišića, kojega već dugo nisam vidio. Koliko sam znao on je bio jedini preživjeli iz Dobojske bojne, u čijem je sastavu bila i Jozina satnija. No o tome ću naknadno. Narod je izlazio iz crkve i neki su se počeli okupljati i oko nas dvojice. Jedan sredovječni muškarac me je upitao: “Sićaš li se ti mene Pilipe”, a kad sam ja samo slegnuo ramenima, on je smijući se nastavio: “Ja sam onaj kojega si ti na Lupljanici oteo od Švaba”.
Skočio sam sa stolice i zagrlio ga, zaprepašteno ga pitajući je li to stvarno istina, jer ja sam mislio da sam to sanjao. –Ma kakvi sanj’o, to bolan znade cilo selo!
A kad sam ga upitao znade li i jesam li i pucao na Švabu i oteo mu prase. –Pa, bezbeli da jesi, i to svi znadu!
Kako sam se tada osjećao, nisam u stanju opisati. Možda kao Alisa u zemlji čuda! Najjednostavnije rečeno osjećao sam se sretno i razdragao. Već ih se puno skupilo oko stola, bilo je i muškaraca i žedna, svi su me poznavali i tapkali me po leđima, dok su meni sva ta lica bila nepozata.
Jedna me snaša povukla za rukav i smijući se upitala: “Znaš li ti Pilipe da su sve cure govorile da si bio najlipši ustaša u ovom kraju“, a jedan nešto stariji čovjek je dodao: “E moj Pilipe, prolazeći pokraj tebe cure su sve piškale, one mlade i jedre, pa kad ‘odaju guzovi im škripe, a ti ni mukaet (ne mariš). Jazuk (šteta).
* * *
Najvažnije što se još dogodilo prije nego što smo se povukli prema Zagrebu, je dolazak iz Tuzle preostalih članova obitelji. Jednog dana kad sam došao u Derventu, čuo sam da su mi iz Tuzle došli majka, brat i dvije male sestre i da su se uselili kod obitelji Kujda s druge starne ceste kod gradskog rezervoara. Odmah sam svratio kod njih, lijepo smo se pozdravili, majka je plakala, a onda sam otišao u školu. Nisam želio previše zakasniti.
Za opći dojam onovremenih događanja ilustrativna su događanja u vrijeme njihova boravka u Tuzli, a budući ne mogu govoriti o osobnom iskustvu, jer tamo tada nisam bio, ovdje ću iznimno navesti tekst koji sam za ovu knjigu dobio od brata Tonće. Njegova priča počinje s onim jutrom, kada sam ja s bojnom Avdage Hasića krenuo iz Tuzle.
TONĆINA PRIČA
Ove, druge noći pucanja je bilo mnogo manje. U sljedeće jutro još se s Trnovca začuo po koji pucanj, za oproštaj od Tuzle i odlazak prema Brčkom. A tada se od gradskog središta začuje limena glazba. Predvođena svojim dirigentom, postrojeni u četverored zarobljeni domobranski glazbenici sviraju neki marš, a pored njih ide jedan partizanski oficir. Ulica oživi djecom. Zvonko Zubak (Gutara) zafićuka pod prozorom našu pozivnu šifru. Tu su ubrzo: Nada Morić, Điđa i Minka Tolić, moja vrsnica Zlata, koja ima navršenih 12 godina kako i ja, ali ne znam sviđa li mi se više ona, ili njezina mama. Franceka nema, otišao je u esesovce, kad sam i ja htio ići, pa me tata izvukao. Ade nema. Porastao je, mogli bi ga uvojačiti. Huso Tolić, bivši dožupan Župe Usora i Soli, sada je visoki partizanski dužnosnik. On je Minkin i Điđin otac i oni su svi velika gospoda. Posebno gospođa Tolić, ali uvelike druguje s našom mamom. Mene pozove kad treba zaklati pile, i uvijek me nagradi, ali ja to izbjegavam. Žao mi pileta, a i strah me one krvi što brizga iz vrata. Najgore mi je kad od straha promašim udariti sjekiricom po vratu pileta, naslonjenim na panj. Onda me uhvati panika. Ipak, iz mnogo razloga ne mogu gospođi Tolić odbiti traženu uslugu. Tuzlom vladaju dva rođena Hrvata – jedan od njih, Franjo Herljevićje odrođen, a Jure Begić se još drži svoga roda, kako izgleda. Treći je šef Pašaga Mandžić. Ne znam u kakvoj je vezi onaj predratni željezničar, kojemu je u vrijeme Kraljevine nad imovinom izvršena ovrha, pa su mu drski kolege pjevali: ”U Pašage se krava bode, Pašaga, Pašaga! Pašagina kuća na bubanj ode, Pašaga, Pašaga!”
Nova je vlast zavela nekakav red, ali škole nisu radile. Popravljena je pruga, pa vlakovi voze do Simin Hana, na drugu stranu prema Doboju do Lukavca, te prema Živinicama, gdje su ljudske i materijalne partizanske pričuve. Čak se i vozne karte naplaćuju. Mi smo pred kraj našeg boravka u Tuzli sve stvari prevukli u šupu kod gospođe Bem, a posteljinu kod kuma Joze Opačka. Tu spavamo na podu i zajednički jedemo. Kad je zahladnjelo obje su se obitelji strpale u jednu sobu – kuhinju, i spavali na podu. Kako im je u jednoj sobi bio jedan namješten krevet, njihova petnaestogodišnja Manda me zamolila da s njom spavam. Prozor joj izlazi na vanjsko, ulazno stepenište, pa se boji, a i toplije je spavati udvoje.
Hranili smo se dobro, samo zeleni baš nismo imali. Odmah s jeseni smo imali svježeg svinjskog mesa od naših hranjenika, a poslije suhog. Ja sam dobro zarađivao na svom ‘štandu’ pred kućom, na pločniku glavne ceste, koja je ujedno i glavna tuzlanska ulica. Od poznatih trgovaca Fazlića robu sam kupovao naveliko. Hercegovac mi je ostavio dosta duhana i papirića na povjerenje, ponekad sam prodavao maminu pitu razljevušu s pekmezom, a nekad Tolićkinu bez pekmeza. Ipak, najviše sam zarađivao na promjeni valuta. Najviše kad bi srbijanske brigade imale smjenu. Iz Srbije su stizali u gunjevima i opancima tek unovačeni mladići. U Tuzli bi se obukli, naoružali, te išli na Srijemski front, kad je otvoren, a to je poslije pada Beograda. Ti dolaznici su imali Nedićeve, srbijanske dinare, koji se na prostorima NDH nisu mogli trošiti. Zato su ih mijenjali za kune 1:1. Međutim, oni koji su išli u Srbiju, davali su dvije kune za jednog ‘nedićevca’. Kakva je to zarada bila! Kod svake ‘mjenjave’ moj se kapital udvostručavao. Mogao sam kupovati što sam htio, od onog čega je bilo na tržištu.. Čak i šećer. Mama je sa svoje strane pridonosila orasima i jabukovim pekmezom. I tako smo imali previše posteljine i razne odjeće, a to se lako mijenjalo sa seljankama, koje su dolazile prije po partizanskim špijunskim zadacima, nego li zbog trgovine.
Često nismo znali što ćemo s orasima, baklava nam već dodijala. Onda smo mljevene orahe miješali sa šećerom, pa jeli žlicom. Zato smo i poslije pet dana bježancije iz Tuzle dobro izgledali. Tako, ja sam danju trgovao, ili išao u kakva izviđanja za svoj račun. Kad i ako zatreba, znat ću referirati partizanska protuzrakoplovna mitraljeska gnijezda. Četiri su na Ilinčici, a četiri na Trnovcu. Usmjerena su unakrsnom vatrom prema zrakoplovima koji bi letjeli nisko duž naše ulice – ceste. Na tim svojim izletima sam saznavao i druge životno značajne podatke. Jesam li pomogao Mariji da pobjegne iz Tuzle ne znam, ali koliko se sjećam, ona je obukla zar, s feredžom, pa u društvu Muslimanki prešla granicu prema Doboju, negdje kod Petrova Sela. Već u duboku zimu, kad je pao snijeg krenuli smo Manda i ja s vrećicama soli na Leđima. Donekle smo išli vlakom, a onda pješke. Vratili su nas partizanski graničari uz bezobrazne doskočice, koje kao da nisu Mandi upućene. Ona je bila vrlo razvijena, prava djevojka, ali srećom toliko naivna da nije uopće razumjela zločeste natuknice. Vratili smo se kasno u noć.
Nastavio sam dalje danju trgovati, a noću slušati radio, ili čitati neku knjigu Mandinog brata Ivice, mnogo starijeg od Mande. Sve češće je kum Jozo donosio svoje željezničke poslove Mandi i meni u zadatak. Stalno smo mu morali sređivati neke spiskove, ili udarati redne brojeve na blokove karata. Donio je jastučić, tintu i četvrtasti pečat na kom se moglo odrediti koliko će puta udariti isti broj, a onda bi sam promijenio broj u slijedeći po redu. Nama je podešeno na dva puta, jedan put na kartu, a drugi put na talon. Ako dobro ne udaraš i ne paziš, pa se broj ne promijeni, onda se napravi veliki problem, karte i taloni nose različite brojeve. Onda drug Jozo ide na veliku odgovornost ”zbog uništavanja narodne imovine, a što je vrlo kažnjiva sabotaža protiv narodne vlasti”!
U Šupi se nastanio seljačić s Romanije, Šubarić, uz Popovog konja. Taj Pop je vrlo visokog čina i značajne odgovornosti, ali se ne ljuti što ga Popom nazivaju. Čim negdje nešto zagusti, eto ti Popa. Kad kroz ‘haustor’ uđe u dvorište odmah poviče: ”Šubariću, daj mi ono moje kljuse!”, a Šubarić je uvijek spreman.. Za dvije-tri minute konj je spreman za put. Ako je konj na zadatku, ili pak nije, ali je namiren, tada se okupimo gore, gdje smo nekada imali svoju ‘kancelariju’ i kuda smo prolazili u sklonište nad garažom. Tu sada Šubarić caruje. Uživa u grickanju sjemenki kad donesemo, ali znamo mi njega i prepasti.
U Srbiji, kako izgleda, nije partizana ni bilo, a osim četnika ni neke druge vojske. Ako jeste, odakle sada unovačeni ovoliki seljačići, koji ovdje dobiju odore, oružje i ponešto vojnog znanja, pa onda nekamo idu. Poslije pada Beograda, odlaze na Srijemski front. Nije to daleko od Tuzle, pa su Saveznici protiv sila Osovine ovdje odredili zrakoplovnu dostavu vojne i svake druge pomoći. Svaki dan, kad to vremenske prilike dopuste, stiže po desetak letećih tvrđava, za po dvadesetak velikih limenih buradi s oružjem, gorivom, hranom i lijekovima. Spuštaju ih padobranima. Odjeću, obuću deke i slično bacaju u balama iz američkih dvomotoraca. Na boku otvore vrata s postavljenom zaštitnom motkom, kao na službenim kola na željeznici. Dok se zrakoplov zaokreće, posluga slaže bale ispod motke. Dok se vrate do Puta hrvatskih velikana, dostatno je naslagano, pa to izguraju nogama i rukama. Kad sve izbace, onda naprave još jedan prazan nalet, nagnu se na motku – valjda su vezani da ne ispadnu – mašu rukama i smiju se. Ima dolje dostatno luđaka da ratuju za njihovu domaju. Dat će im još oružja i svega ostalog koliko god hoće!
Limena burad je u obliku pravilnog valjka, s ravnim bazama nešto većim od najveće domaće tepsije za pitu. Malo koje burence ostane pri padu neoštećeno. Bar jedna baza – dno je do pola izbijeno, ili više. Toliko, da se golim rukama može otkinuti. Na buretu se sa strane vrata za vađenje sadržaja, ali to sve bude iskrivljeno pa se moraju dna otkidati. E, to je u korist sakupljača starog željeza, a to smo Gutara i ja.. Na tavanu praznog svinjca ima dosta mjesta za prikupljanje tih kružnih limova. Sretna je okolnost što su ostatke vojarne kod Pivare nastanili Romi, čitavo pleme. Oni to od nas pokupuju, jer se ne žele izlagati kakvoj nevolji, ako to sami prikupljaju.. To su im sirovine za izradu tepsija i još koječega..
U krugu Pivare smo pronašli čitavo burence polomljenih puščanih metaka. Barut smo koristili za neke druge svrhe, a čahure s cijelim kapislama bi bacali u vatru da se iskokaju, kao kokice sitnog kukuruza. Izdaleka se čuje kao udaljena pješačka borba. U dogovoru sa Šubarićem, jednu smo večer založili dobru vatru u peći bubnjari, pa kad se razgorjela sasuli smo mnogo čahura u vatru, zatvorili vratašca bubnjare, izmakli se i čekali rezultat. Kad je počelo nije se dalo prekinuti, razbucalo je peć i vatru po čitavoj prostoriji. Jadan je Šubarić drhtao od straha kao na mrazu. Nikada nam više nije dao stupiti u njegov bivak. No ta zabrana nije dugo trajala, jer su on, konj i Pop upućeni na Srijemski front.
Jednog vedrog zimskog dana proletje jato ‘tvrđava’ svrstanih u trojke. Odletješe nisko prema Doboju.. Dvojica partizančića u engleskoj vojničkoj odjeći, prolazili ulicom, zastadoše vičući veselo: ”Odnesoše Saveznici kruške na Doboj! Odnesoše Saveznici kruške na Doboj!’‘
Jednog se dana u ožujku četrdeset pete, u prisustvu dvije mlađe sestrice, s mamom dogovorim da ćemo bježati iz Tuzle. Možda nismo trebali, ali bi tada odbjegli dio obitelji bio na cjedilu. Ostati nismo mogli. Mama je uz pomoć kuma Jure Begića dobila propusnicu za nas, ali i za Tonćija Pandžu. Mama je ostatak posteljine odnijela Tonćijevoj mami na čuvanje. Radio, skupocjene ‘escajge’ je povjerila župniku, a možda i četiri preostala joj djevojačka dukata, koji će nam poslije kravu kupiti. Iz Tuzle smo krenuli u otvorenom teretnom vagonu prema Živinicama, jednog hladnog dana početkom ožujka 1945. godine.
U Živinicama smo noćili, zatim čitav dan pješačili usniježenim planinama. preed večer smo stigli u malo muslimnansko selo Crnjane. Mama nas povede prema grupi ljudi perd kovačnicom.
-Slavljen Bog, dobri ljudi! – pozdravi ona. Aleokum selam – odzdraviše oni.
-Kojim dobrom? – upita najstariji među njima.
–Evo uhvatila nas noć na putu u Zavidoviće, pa možemo li prenoćiti kod vas, makar i u štali na sijenu? Platit ću.
-Bezbeli da možete prenoćiti, sevap je pomoći nevoljnicima, a s tobom su i djeca. Konačit ćete kod Muhamena. On ima najveću sobu i popođena je…
Saba je zaista bila lijepa i velika, a popđena je poluticama velikih oblica. Na sredini je velika zemljana peć s ugrađenim glonenim lončićima. Ta peć ujedno polovi sobu, a nama su dodijelili onu polovinu do vrata. U onoj drugoj polovini su upravo bili pri večeri, pa pozvaše i nas – što je Bog dao – kako reče domaćin.
-Domaćine, hvala ti gdje čuo i gdje ne čuo. Ponijeli smo mi hranu sa sobom, ali je to svinjsko meso, pa ga ne želim jesti u ovoj kući. Dok se malo zgrijemo, pojest ćemo to ispred kuće.
-Bog s tobom, ženo! U ovoj se kući nikad nije jela svinjetina, ali svako živi po svome adetu. Ne možeš s djecom jesti napolju po ovoj zimi – a zatim jedesnom rukom s ispruženim kažiprstom po srewdino sobe povukao zamišljenu crtu govoreći: S ove strane moj, a s one tvoj vjerozakon – pa jedite slobodno što vam je Bog dao. Bogu se pomolite po svome, a Božja nam je pomoć sada svima potrebna.
Rano smo ustatli, a i domaćica i ispratila nas dio put, dajući nam upute kako dalje. -Sretnete li nekoga ne govoriti ni protiv koga.. Kažite da idete prodati teke soli, a zatim je ispod zara izvadila topli kukuruzni kruh, govoreći više za sebe: Insan živi da čini sevap, a Alah sve vidi. Neka ti dade svjetlo na tvome opasnom puti. Rado bi te vidjela kad se smiri obaj kjamet. Sretno vam bilo, a zatim spusti peču na lice i ode kući.
Opet mukotrpno pješačenje do Zavidovića. Tu smo ostali dvije noći da se odmorimo i onda na plato vagonu, među balvanima stigli do Dervente. Sa sobom smo donijeli možda 15 kilograma soli i mnogo novaca od moje trgovine. Stanovali smo kod obitelji Kujda, preko puta vodovodnog rezervoara.. Tu smo se nakon dugog vremena i posljednji put sastali kao cjelovita obitelj. Još i proširena zetom Jozom Keržanom, ustaškim natporučnikom.
Već nakon dvadesetak dana krenuli smo preko Save! Zet sa svojom postrojbom, Marija s njim, a mi ostali udruženi s četveročlanom tuzlanskom obitelji Giradi.