BOGATSTVO DOGAĐANJA

piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Obuka za vozački ispit

Jednog dana mi je Burek dao pismo Ministarstva vanjskih poslova koje od nas traži da pod hitno organiziramo obuku i polaganje vozačkog ispita za petnaestoricu novinara koji odlaze u inozemstvo. Ja sam preuzeo praktičnu vožnju i motoristiku, dok su nam za saobraćajne propise poslali čovjeka koji poznaje međunarodne propise. U to je vrijeme poznavanju rada motora, kao i inače svih dijelova automobila, na ispitima polagana velika važnost. Svi su položili.

Ne sjećam se da li su se u to vrijeme davale i nekakve drukčije saobraćajne dozvole, ali ja još imam sačuvanu Diplomu automobilističko-motociklističkog saveza Jugoslavije, koju su potpisali predsjednik Kapor Čedo i sekretar – major Prijić Svetozar.

Stalno smo organizirali polaganje vozačkog ispita, a za svakog kursistu koji je položio dobivali smo po 20 l benzina. Budući da su mnogi naučili voziti u vojsci, ili na neki drugi način, na njih je potrošeno samo po nekoliko litara. Stoga sam benzina imao u izobilju. Nedjeljom sam često organizirao izlete s kolegama i kolegicama, Oni su donosili obilje hrane koju su dobivali od kuće. Jednom sam ih u Hadson natrpao ček desetero. Neki su stajali na papučama sa strane automobila. Uživao sam u mogućnostima, kakve ogromna većina tada nije mogla ni sanjati, a uz to sve je to bilo besplatno: ni za što nisam morao plaćati.

Besplatan automobil

Kad je Karlo dovršio remont Volkswagena, osim za obuku kursista, taj sam auto samo ja koristio, a često sam ga i preko noći ostavljao ispred kuće u kojoj sam stanovao. Za posebne prilike kad sam trebao izvesti neku posebnu curu, oni iz Gradskog komiteta su mi posuđivali luksuznu Tatru, a ja sam njima davao benzin kad im je zatrebalo za nešto privatno.

Besplatna hrana

Tijekom ta dva semestra treće godine studija novčano sam najbolje prolazio, jer nisam plaćao ni hranu. Odmah u početku me je Sead odveo u jedan zatvoreni restoran nekog od ministarstava da popravim pojačalo njihova razglasa. To sam uspješno obavio, pa mi je šef restorana ponudio da preuzmem održavanje njihova razglasnog uređaja i da kod njih besplatno ručam. Oni večeru nisu posluživali, a ni u studentskim menzama nije bilo doručka, pa sam novcima jedino morao plaćati ono što pojedem za večeru. Pogodnost je bila i u tomu što je restoran bio u zgradi hotela Moskva, s ulazom iz Balkanske ulice. U neposrednoj je blizini bio i naš ured Narodne tehnike, tako da sam uvijek prije ručka tamo mogao obaviti potrebne poslove. Učio sam u prostorijama kluba. Tu su dolazili i stariji studenti, koji su pripremali svoje diplomske radove. Koički, Novakov i Simić su dolazili skoro svaki dan.

Guma za i za”gumiđonke”

Boco je uvijek imao nekakvih novih ideja. Odlučio je povjeriti grupi studenata da naprave nekakav uređaj za kožarsku industriju, a za to im je trebala fotoćelija, koju nisu mogli nigdje nabaviti, pa se Boco opet obratio meni. Pretpostavio sam da bito mogli imati u Zastava filmu, uzeo sam narudžbu i kolima se odvezao na Košutnjak. Dobio sam četiri fotoćelije. Boco je iz laboratorija donio niskostrujni transformator s izlazom od 10.000 V, pa mi je rekao da pokušam nabaviti gumene prostirke za pod. Nakon što sam se raspitao gdje se to može nabaviti, otišao sam u Ministarstvo lake industrije i oni su mi odobrili nabavku. Kolima sam dovezao nekoliko roli i to u tri različite boje. Kad smo ih rasprostrli po podu ostalo je dosta komada. Koža za cipele bila je na bonove, pa su u to su vrijeme bile modi bile cipele “gumiđonke”. Odrezao sam dovoljno gume za dva para cipela, a ostalo dao Boci. To što sam uzeo sebi odnio sam šusteru, a dao sam mu i moje bonove za gornji i donji dio cipela. On mi je bez da sam morao išta platiti napravio izvrsne gumiđonke s tri sloja gume: crnog, crvenog i bijelog. I on je pri tome zaradio, jer će za bonove kupiti materijal i nekomu tko nema bonove prodati cipele.

Radioaparate sam tu popravljao

Kad sam trebao na nekom radioaparatu popraviti kakav složeniji kvar, donosio sam ga u klub, jer sam tu imao instrumente kojih ja nisam imao. Od Adelina sam brata Oskara još ranije dobio priručnik Vade mecum, u kojemu su se nalazili tehnički podatci za sve vrste elektronskih cijevi, tako da sam se mogao upuštati u otklanjanje i najsloženijih kvarova. Ponekad je dolazio i prof. Vitomir Pavlović, kod kojega smo u petom semestru slušali elektroniku. Sa zanimanjem je gledao kako ispitujem i popravljam radio aparate. On je bio više klasični teoretičar, a što se tiče praktičnog rada, a posebno radiotehnike, tu sam bio daleko bolji od njega. Organiziranje vježbi vezanih uz njegova predavanja bio je skoro potpuno prepustio meni. Oscilografu koje trebao za neke vježbe bila je pregorila katodna cijev, a drugu nisu mogli nigdje kupiti. U vojnom sam skladištu nabavio dvije i nekoliko suvremenih elektronki, jer je u fakultetskom laboratoriji bilo samo onih najstarijih tipova.

Nabavljač

Budući da sam vremenom postao vrlo uspješnim nabavljačem, nešto prije božića mi je Boco dao nekoliko potpisanih neispunjenih narudžbenica narodne tehnike. Rekao mi je da imamo nepotrošenih sto tisuća dinara, pa ako ih ne potrošimo da ćemo za iduću godinu dobiti toliko manje. “Idi Fićo, kupuj što god nađeš, samo nek je tehnička roba” – rekao mi je ozbiljno. Joj kakva je to bila kupovina! Kao kad dijete uđe u trgovinu s igračkama – a mama sve plaća. Pred fakultet sam se dovezao u kamionu, a od onoga što sam kupio sjećam se samo da je bilo akumulatora i jedna kutija puna “lopov-štekera” – kako smo ih zvali. To je vrlo praktičan element. Odvrne se žarulja i na njeno mjesto sa zavrne taj element u koji se zavrne žarulja. Sa dvije bočne strane su utičnice. To su studenti, a posebno studentice koristili za priključak rešoa u sobama u kojima nije bilo zidne utičnice.

Kad sam stigao pred fakultetom je bila veća grupa studenata, pa sam uzeo onu kutiju i dijelio im te “lopov-štekere”. Kad je to jedna studentica uzela od mene, stisnula ga je na prsa, i cupkajući nogama razdragano uzviknula: “Kud Fićo prođe, tu trava ne raste!” Ne znam što je bilo s robom koju su smjestili u neko fakultetsko skladište. Meni nikad nitko nije potpisao nekakvu prijemnu listu. Za uspomenu još uvijek čuvam jednu potpisanu narudžbenicu.

Zimski raspust

Došlo je i vrijeme odlaska kući za zimski raspust. Mnogo toga sam nakupovao i ponio sa sobom, a oca su najviše poveselila dva kilograma nepržene kave. Majka odmah uzela pržanj i sva je kuća zamirisala po prženoj kavi.

Kad sam se vratio u Beograd, prvo sam uz još nekoliko kolega kod Pavlovića polagao elektroniku. Došlo je do spora oko pitanja termičke emisije elektrona. On je u svome predavanju do formule došao na tri načina. To je možda bilo zanimljivo, ali meni je bila važna samo jedna formula s pomoću koje to mogu izračunati, pa sam zapamtio samo najlakši način matematičkog izvođenja. No on je zahtijevao da mu prikažem i ostala dva načina. Rekao sam mu da ne znam jer nisam smatrao važnim da zapamti sve tri.

“Ali ako želite dobiti desetku, vi to morate znati ” – odgovorio mi je zabrinuto, na što sam mu ja odgovorio da potpuno razumijem taj proces pa sam mu, skupivši prste kao da na dlanu držim vodu, slikovito tumačio da ja u mislima prosto “vidim te elektrone” i da ću to sigurno zapamtiti. Na što su se kolege glasno nasmijali, a ja sam produžio tumačiti da ako mi to ikada bude potrebno, znat ću to izračunati, potpuno razumijevajući što i kako se događa – i bez izvođenja jednadžbe.

“Znam da zaslužujete bolju ocenu, ali ja vam ne mogu dati više od osmice” – rekao je nekako uvrijeđeno.

Premda je prof. Jovanović često govorio da je matematika samo “prazan šlajbok” (novčanik), problem u cjelini sam shvatio tek mnogo kasnije. U eksplozivnom razvoju teorijske fizike, znanstvenici su zaključili da neki od njih fiziku poimaju kroz matematičke jednadžbe, a drugi vizualizacijom. Einstein je, na primjer; do svojih otkrića došao u t. zv. misaonim eksperimentima. Na žalost to mnogi profesori nisu shvatili i još uvijek ne shvaćaju.

Fizika je divna znanost, a za mnoge je samo zbog matematike pravi bauk, pa već u srednjoj školi odustaju od nje. Oni padaju na ispitu ne zbog neznanja fizike, nego zato što su pogrešno riješili matematičku analizu nekog fizikalnog problema.