Marija Juračić
Od vjetra se skrili
u oko uragana
gasili smo strasti
u grotlu vulkana.
Tražimo mjesto
gdje tuga stoluje
gdje sve je blisko
gdje radost boluje.
Čudni smo, divlji
i psovka i smijeh
i dječja igra
i crni grijeh.
Divlji smo, čudni
i rame i mač
i rodno polje
i kamen i drač
Lirska distinktivna obilježja u Hrvata
Kada je na portalu za kulturu, književnost i društvene teme „Avlija“ objavljena moja pjesma Oko uragana, napisana 2012. godine, ona je još bila čigrasti pulsar, maleni nebeski svjetionik koji je svoje slabe impulse slao čitatelju lutalici, onome koji ne poseže samo za svjetski poznatim imenima, čitatelju tragaču koji hoda i neosvijetljenim poetskim putovima.
Još uvijek mislim da stihovi, koji nekim ranim, jedva osvijetljenim jutrom stignu u naš um, nisu potpuno naši. Čini mi se da neke pjesme, neostvarene zbog fizičke smrti svog pjesnika, lutaju prostorom i traže novog autora, rodnu zemlju na kojoj bi mogle niknuti. Čini mi se da su snovi umreženi, nekim nama nejasnim nitima i da se igrom čudnih pravila naše misli češće dotiču u vertikali vremena, a tek povremeno u relativnoj istovremenosti.
Kada je hrvatski pjesnik Igor Divković uz Oko uragana na spomenutom portalu pod nazivom Lirska distinktivna obilježja u Hrvata objavio svoju pjesmu Božje oko, zbunio me na trenutak, jer se dogodila ona rijetka horizontalna umreženost umova dvoje još živih pjesnika. Dogodile su se dvije pjesme nastale u dva različita uma, srodnih motiva i atmosfere pa ih možete čitati i doživjeti kao jedinstvenu pjesmu, a svaka je za sebe svoja, originalna, neponovljiva.
Pjesma Oko uragana nije više mali čigrasti pulsar, odjekom pjesnikova srca postala je dio binarnog zvjezdanog sustava i svojom orbitom dotiče orbitu Božjeg oka.
BOŽJE OKO
Igor Divković
K´o anđeli se skrili
u božje oko.
Grmili, sijevali
bili visoko.
Tražili više
od makismale,
da nebesa zibaju,
da sveci hvale.
Blaženi bili
u rajskom grijehu.
čisti u suzi,
čisti u smijehu.
Grizli se zubima,
divlji bili,
žednim usnama,
rosu pili.