piše: Marija Juračić
Pita me unuk može li on biti istjeran iz zemlje ako učini verbalan delikt?
Vidim da je negdje slušao neke nebuloze pa ga umirujem činjenicom da država nije ničije leno, ničiji grunt, da je državljanstvo neotuđivo pravo i dok u zemlji vladaju zakoni, nema straha od tako nečeg.
Pitam ga što ga muči, a on opali po školi. Veli da se tu na terenu događaju neke čudne stvari i da su uzaludne sve školske reforme, ako se u glavama nešto ne promjeni. Ne znam od kuda je isisao tu mudrost, ali čini mi se da je malac u pravu i tražim da pojasni svoje mišljenje.
I evo priče. Ima u njegovom razredu neki Jurica, isti Grga Čvarak. Kao da si ga iz pjesme izvukao. Doduše, ovaj naš Grga ne gađa mačke iz praćke, ne skida lastina gnijezda, ali u razredu voli biti zvijezda. Pa profesoru nekad u riječ upada, ili u prazno bleji, ništa s ploče ne prepisuje, a domaće zadaće rijetko kada piše.
„Pa to je loše“, kažem, a unuk se slaže i tvrdi da ima nešto lošije. Kaznene domaće zadaće.
„Profesori daju Grgi, odnosno Jurici kaznene domaće zadaće?“ pitam orna da zaštitim dignitet struke, kad me malac prekine:
„Ne njemu, nego nama svima. Svi mi koji korektno sudjelujemo i radimo na satu dobivamo zbog njega kaznene zadaće.“
„Ispaštate zbog onoga što je Jurica napravio, odnosno nije napravio?“ tražim potvrdu njegove tvrdnje.
„Da“, potvrđuje unuk,“ profesorica nam lijepo kaže da danas zbog Juričina lošeg ponašanja svi imamo dodatnu kaznenu domaću zadaću. I znaš kako to završava? Svi mi zadaću napišemo, a Jurica je opet nema. I zato što je on nema, mi je opet imamo.“