Iz naše arhive/ objavljeno 15.10.2017.
Sven Adam Ewin
Bolestan bijah ja na oči,
A vodom htjedoh da se liječim.
Skidoh se gol. U more skočih,
More od samih golih riječi.
I ja ozdravih istog trena!
(Ma tu bih svoje zadnje dane!)
Kako i ne bi: do žene žena!
Sve same riječi… a probrane!
U tom rječitom izobilju,
Zaludješe me njine draži.
Skočih!… A zašto? U kojem cilju?
Među nimfama … što ja tražim?
Bilo je toga, ne da nije!
Sve što je moglo desilo se:
Neobuzdane igrarije,
Najlascivnije nebuloze!
Bio sam tražen, mažen, pažen!
Miljenik, sretnik! Što još reći?
Bio sam beskrajno uobražen!
Ah, riječi… riječi… riječi… riječi!
Kad se prestaše sa mnom gostit
(A njina gozba boli, boli),
Iz vode, pune skarednosti,
Izađoh kao kostur goli.
Bilo je ljeto. Sad je zima.
Sve se primaklo kraju blizom.
A ja… ovisnik još o njima,
S teškom apstinencijskom krizom.
I za me nema šanse nove:
Jednom ovisnik – ovisnik vječno!
I mene zove, zove, zove,
To začarano more… rječno