Sven Adam Ewin
U sveto doba ljubavi nepoznate,
Bila si proza. Bila si poezija.
Dvorište… Kuća… Sve je sličilo na te.
Jablan. Kobila. Cesta. Raonik. Zmija.
.
Bio sam seljak. Sačinjen sav od kletve.
A ti si bila upravo sišla s neba.
Moja bedra rekoše: vrijeme je sjetve!
Orat ću četiri brazde, ako treba.
Kao što rekoh, bilo je doba sveto.
U starom tijelu još uvijek vatre ima.
Otpleši sa mnom to moje zadnje ljeto
(Je li to bješe naslov nekoga filma)?
Proćerdo sve sam. Oskudan u imanju.
A sve u meni još uvijek sliči na nju.