Mirko Popović
Ustaje i bosa nastavlja hod kroz uvojke jutarnjeg plavila. Vrati se u krevet, izusti moje JA umjesto mene kojeg ne shvaća dok s pola duše i neodređenog pogleda u prvom danu rehabilitacije izlazi u svježe jutro. Netko te u parku čeka, naglasivši li Zluradi, ili potajno puca tkivo vjetra, kao da broji ljudske godine, suhe odbacujući grane. Sinoćnji film je u meni razbuktao ranjivost, paniku, strah, ali ne mogu, ne umijem poći za njom prostorom niz hladne ruke prosinca – stišano u meni zuje riječi, glas, koraci. Pješčani sat san i javu u meni je pomiješao. I uskomešao korake vremena.
Gdje si…? pogledam u daljinu pita JA. Miriše cvijeće na jugu. Pridružujem mu se jer znam da i agave cvjetaju. Znam da sam joj, krijući je i od samog sebe, još na sjeveru htio spaliti kovertu s papirima, s liječničkim uputstvima i pismima. Gledala me ukočeno. Gledala me, zvala me i široka rijeka pod prozorom čekajući moj zagrljaj. Othrvao sam se i pošao jutarnjom stazom prije gašenja zvijezda. I o već izgovorenom razgovarao. Sam. Niz ulicu, niz rijeku poluglasno se udaljavala naša soba, ali ptice, one su me pozdravljale kuckajući u prozor. Začudo, nisam više čuo te zvuke, ni cvrkut njihovih imena.
Ustaje i kao bijeli ljiljan nestaje u jutarnjem plavilu. Iako je prostorom neispisanog već zameo tragove prvi snijeg, još je čekam. Jug je, cvjetaju agave, i mi moramo još jednom bijelom stazom… nekamo, moramo zajedno ostaviti tragove stopala u dubini našega zelenog gaja. Stišavati bujice u sebi.
I ploviti. Mirno. Kao pahulje nad morima. Lagano kao anđeoski smijeh nad šumama