Mirko Popović
ispraćaš me
šutnjom pokošenih trava
niz dugu
rijeku zelenu
.
mašeš mi
neizgubivom zvijezdom
koji zaboravlja
koja pamti
za mnom plače
usamljen jablan
zrelo klasje u tvom oku
još jednom grlimo
pokošene trave tvojih noći
i naše unuke
u njihovom smijehu
osluškujemo im prve riječi
isplićemo ih niz beskrajnu
rijeku zelenu
ispraćaš me
već sumračjem isklesanog lica
u kamen zaraslim rukama
kao da me ispraćaš
zauvijek
da ne zalutam
da nikada
ne zaboravim