piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Ujaci su nas primili lijepo i široka srca. Nakon što smo se nekako rasporedili po kućama i udžerama, a budući da je bio školski raspust i ja sam se uključio u seoske poslove domaćinstva, kojih u to vrijeme baš i nije bilo mnogo.
Sjećam se samo jednog posebnog događaja koji se u to vrijeme dogodio, a koji je vrijedno spomenuti.
S partizanom sam morao zamijeniti moje za njegove hlače.
Ne sjećam se tko ih je donio, ali nam je javljeno da su kod Kujde u Derventi dva kofera s našom odjećom, pa sam otišao po njih. Stigavši s dva teška kofera do derventskog groblja Rabić, naišao sam na tri partizana. Jedan od njih bio je desetar. Odore su im bile stare i neujednačene, a na glavama šajkače, po čemu sam odmah znao da su Srbijanci. Kad su me vidjeli s tim koferima, desetar me je odmah zaustavio i naglašeno službenim glasom upitao kamo idem i što to nosim. rekao sam mu da smo mi još izbjeglice i da nosim nešto naše odjeće koju su nam poslali.
A ima li tu druže išta državno, upitao me je i zahtijevao da otvorim kofere. Kad sam otvorio vidio sam na se na vrhu nalazi moje novo smeđe odijelo, i bilo me je strah da mi ga ne oduzmu, no, on je samo rekao da tu nema ništa i onda pogledavši me ozbiljno rekao: “Ali ti druže nosiš vojničke pantole, pa ti ih moram oduzeti”.
Rekao sam mu da nisu vojničke, nego plave željezničarske hlače moga oca, a on je odgovorio da je to svejedno, jer su i željezničarske pantole državne, pa mu ih moram predati. U strahu da ne počne prekopavati po koferima, a nisam ni znao što je sve u njima, skinuo sam hlače i dao mu. On je odmah skinuo svoje i dao mi, a jedan od ona dva partizana mi se obratio riječima: “Vidiš druže, kako je naš desetar dobar. Dao ti je svoje vlastite pantole, a nije morao, jer i one su državne».
Oni su se zatim udaljili, a ja sam skrenuo s ceste na seoski put i kad me više nisu vidjeli bacio sam te pocijepane i smrdljive hlače , pa produžio dalje u gaćama. Kad sam došao i ispričao im što mi se dogodilo svi su mi se smijali, a ujak Nikola mi je dao jedne svoje vojničke hlače.
Početak školske godine
Početka školske godine i mojeg završetka šestog razreda gimnazije uopće se ne sjećam. Tih se događanja ne sjeća ni Tonćo niti moja starija sestra Marija. Obzirom da je dolaskom partizana u Derventu 11. travnja 1944. nastava bila prekinuta, svi su đaci negdje početkom nove školske godine prvo morali završiti školski razred koji su pohađali. Ja se toga ne sjećam, ali i ja sam ga tada završio. To znadem samo po svjedodžbi koja nosi datum: 25. septembra 1945. Iz nje vidim da smo imali i vjeronauk iz kojega sam dobio ocjenu 5, a imali smo i ruski jezik, iz kojega sam dobio trojku.
Čudno je to ljudsko sjećanje. Ja sam prije povlačenja u školu dolazio u ustaškoj odori i s oružjem, ali kao što se ne sjećam pohađanja nastave, ne sjećam se ni da mi je itko to spominjao i pravio probleme. Odnos partizanskih vlasti prema meni bio je i narednih godina potpuno neuobičajen. U vrijeme kada su čitave porodice stradale zbog toga što je netko iz obitelji bio u vojsci, ili angažiran u političkih strukturama NDH, ja sam u školu dolazio u ustaškoj odori – to nitko nije spominjao. Istina, oni koji su došli iz partizana nisu me u tome vidjeli, a izgleda da im to nitko nije rekao.
Nisu mi dozvolili upis
Istina, bilo je i “incidenata”, a jedan od njih dogodio se već kod upisa u sedmi razred. Kod upisa za stolom je sjedio prof. Halil Šahbegović. Nekako znadem da mi je on bio razrednik u periodu završetka šestog razreda, čega se ne sjećam. Svi smo znali da je on u ratu bio major OZNA-e i da je razvojačen, ali da na nastavu dolazio u engleskoj vojničkoj odori. No, ne sjećam se ni jednog njegovog školskog sata, niti da me je bilo što pitao o mome ponašanju u vrijeme rata. Sjećam ga se tek kad smo primali svjedožbe, da je on moju uzeo sa stola i čestitao mi što sam uspješno završio razred. Zadovoljno sam pregledao ocjene, a zatim mu dao svjedodžbu da me upiše u sedmi razred. Malo me je pogledao, pa mi je rekao da mu je žao što me još ne može upisati, jer da prvo iz Tuzle od Omladinske organizacije moram dobiti potvrdu da sam normalno završio ranije razrede.
Konačno pomoć i nastavak školovanja
Sad je nastala ozbiljna, formalno administrativna zavrzlama. Nakon dva mjeseca iz Tuzle sam dobio odgovor, da prvo od derventske organizacije moram dobiti takvu potvrdu, a derventska organizacija je odgovorila da to ne može dati dok ne dobijem tuzlansku potvrdu. To je trajalo cijelu školsku godinu, pa čak i tijekom ljetnog školskog raspusta. Nova školska godina je već bila počela, a ja se još nisam mogao upisati. Stoga je mama preko posrednika zamolila za pomoć našeg kuma Juru Begića, koji je u Tuzli bio na nekom visokom političkom položaju. On je brzo odgovorio pismom, koje sam sačuvao, a pisano je na memorandumu Kotarske organizacije Hrvatske republikanske seljačke stranke, 26. kolovoza 1946.
Nedugo iza toga joj je poručio da odem u školu, da malo zakasnim na prvi sat, uđem u učionicu, pozdravim i sjednem na najbliže slobodno mjesto u klupi. Odjenuo sam moje novo odijelo i krenuo u školu. Pribojavao sam se što će biti jer su cijelo to vrijeme kad sam dolazio u Derventu moji bivši školski drugovi izbjegavali su susret sa mnom, pa su prelazili na drugu stranu ceste.
Kad sam ušao u razred svi su me začuđeno pogledali, uključujući i profesoricu Čekadu, koja predavala francuski jezik. Ona je bila supruga derventskog sudca, brata tada skopskog biskupa Čekade. Glasno sam pozdravio, ugledao slobodno mjesto i sjeo. Nastava je dalje nastavljena kao da se nije ništa dogodilo i nitko me više ništa o tomu nije pitao.
Kasnije sam pitao Sulju Kudića, jednog od onovremenih partijskih dužnosnika, koji je kasnije odležao četiri godine na Golom otoku, zašto mi tada nije bio dozvoljen upis u sedmi razred. Rekao mi je da me nisu smjeli ostaviti u tom razredu, u kojem su svi bili sumnjivi tipovi, dok su u nižem razredu imali nekoliko svojih jakih skojevaca. Ne znam što je prava istina.
Zanimljiva svakodnevnica
Vratimo se nazad u svakodnevnicu, u život zemljoradnika kojim sam postao. Od svih poslova najgore mi je bilo okopavanje kukuruza. Sunce upeklo, zemlja suha, a treba ići od kukuruza do kukuruza, sasjeći motikom okolo travu i svaku biljku malo okolo zagrnuti suhom zemljom. leđa bi me ubrzo zaboljela, a kad pogledam ispred sebe, površina njive neokopanog kukuruza kao da se ne smanjuje. Najzanimljivija mi je bila vršidba pšenice. Dok se u većini domaćinstava vršidba obavljala na starinski način tako da su volovi gazili po snopovima, a nakon odvajanja slame mješavina zrnja i pljeve se lopatom bacala u zrak, pa je vjetar odnosio pljevu a zrnje je padalo dolje na zemlju, mi smo vršili pomoću jedine male vršilice u tom kraju.
Vlasnik joj je bio naš rođak Jure Tokić, koji je bio strojovođa u derventskoj električnoj centrali. On je bio stalno zauzet poslom i “partijskim radom”, a pošto sam se dobro snalazio sa svim strojevima ja sam na vršidbe išao uz njegov mali motor od 5 KS. On mi je taj posao plaćao pšenicom, tako da sam sudjelovao u troškovima ishrane obitelji.
U Derventi je bilo malo članova Partije, pa su Juru kao Hrvata i pripadnika radničke klase, među prvima upisali. Sjećam se jednog zanimljivog događaja. Bio sam kod Jure na ručku, a budući je bio običaj da domaćin prije ručka skupa s ostalima izmoli neku molitvu i zahvali se Bogu za sve što nam je dao, novopečeni partijski radnik je to riešio na svoj način – uozbiljio se, stavio dlanove na stol i ozbiljno izgovorio: Bujrum, bujrum, bujrum! – što je porodica (a i ja s njima) ponovila: bujrum, bujrum, bujrum. Turcizam bujrum (izvolite) je u Bosni uobičajen poziv da se priključite jelu.
Poslije podne je Jure morao ići na posao. Bio je već na izlazu iz dvorišta, kad me je zamolio da odem u kuću pa da mu ispod jastuka na njegovom krevetu donesem pištolj. Do Dervente je par kilometara usamljenog seoskog puta, pa je uvijek nosio oružje. Ispod jastuka sam našao Vis 9 mm i dvije knjige o Plehanovu i Zinovjevu. Morao je jadan proučavati partijsku literaturu. Partijski je brzo napredovao, pa je čak postao predsjednikom nogometnog kluba, a kasnije je nešto izbrbljao pa je četiri godine proveo na Golom otoku. No, za razliku od drugih dobro je prošao. Na posebnom je stroju rezao mramorne ploče za zgradu nove željezničke postaje u Sarajevu.
Zamjena valute
Kad je došlo do zamjene kuna za dinare: tisuću kuna za sedam dinara, uvjet je bio da se može zamijeniti samo 150 tisuća kuna. Budući je nama od novca koji sam primio prigodom odlaska iz Škole časničkih pripravnika ostala još prilična suma, višak smo davali rođacima koji nisu imali ni tih maksimalnih 150 tisuća koje su mogli zamijeniti.
Razvio sam skrivani film
Dok sam još za vrijeme rata pohađao gimnaziju, ja sam dosta snimao fotoaparatom, pa sam se sprijateljio s fotografom. Imao sam u njega povjerenja, pa sam odlučio odnijeti mu na razvijanje filmove koje sam kasnije snimao, uključujući i one s puta kroz Sloveniju. Razvio ih je i samo je rekao da ih dobro sakrijem. Isjekao sam ih na kraće komade i sakrio na različita mjesta po udžerama i drugim zgradama.
Preeljenje u Vrhove
Uz poslove kod ujaka, sve sam češće morao odlaziti u Vrhove. Trebalo je pripremiti barem nekakvu jesensku sjetvu na našem imanju, a osim toga tu je bilo puno voćaka, te oko 300 debala šljiva, koje je trebalo otresti i smjestiti u kace, da bismo kasnije ispekli rakiju. Koliko god su nas ujaci lijepo primili, morali smo razmišljati da nađemo nekakav zajednički smještaj bliže našem imanju. To nam je ponudila majka našeg susjeda u Vrhovima Mijata Durmiša. On je još bio u logoru, a znalo se da poslije mora na šest mjeseci ići u jugovojsku. Njegova majka nam je ponudila jednu sobu u novoizgrađenoj kući. To smo radosno prihvatili i krajem godine preselili. U kući su bili Mijatova majka, supruga i dva sinčića. Tu smo dočekali i Božić, a budući se ja ne mogu sjetiti ničega vezanog uz taj prvi Božić u novonastali uvjetima, opet ću to prepustiti Tonći koji mi je o tomu ranije pričao, a kasnije poslao tekst Božićne priče koju je napisao u Ratnoj Zenici 1992. godine. Priča je ne samo vjerodostojna, nego i lijepa pa je ovdje uvrštavam u cijelosti…
…