Drač – nekadašnja grčka kolonija
tekst i foto: Marijana Šundov
Drač (alb. Durrës), Albanija – Duž Jadranske obale nalaze se tragovi grčkih naselja, u potkama mnogih gradova onaj specifični geometrijski uzorak ulica, ponegdje čak ostaci parcelizacije polja – ukratko tragovi velike, antičke kulture stare Grčke, kolijevke zapadne civilizacije.
Povjesničari još nisu pronašli glavni razlog grčke kolonizacije. Jedno vrijeme se smatralo da je razlog bila prenapučenost grčkih gradova. Poslije je ta teorija odbačena. Vjerojatno se radilo o svemu pomalo – prenapučenosti gradova, trgovačkim interesima, oskudici i strahu od ropstva, političkim sukobima, željom za osvajanjem novih zemalja, a ja mislim, iznad sveg drugog, kako je to povezano s istraživačkim, pustolovnim ljudskim duhom, kome se pridružila želja za boljim životom. Otploviti i otkriti što se krije iza dalekih horizonata. Naći bolje mjesto za život.
Bilo kako bilo, antički Grci otiskuju se brodovima od svojih obala, i gdje god je to bilo moguće, čitaj, gdje lokalno stanovništvo nije bilo dovoljno jako da im se suprotstavi, osnivaju svoje kolonije – nova naselja. Obično su to bili radi lakše obrane, utvrđeni gradovi – čuveni polisi – gradovi-države. Kada se zna da je grčkih kolonija po Sredozemnom i Crnom moru bilo oko 700, lako je razumjeti filozofa Platona, koji je o svojim zemljacima rekao kako Grci sjede oko Sredozemnog mora kao žabe oko bare.
Mnoštvo antičkih, grčkih epova, mitova i legendi vezano je upravo za plovidbu, otkrivanja novih krajeva. Možda najpoznatiji od njih Odiseja je priča o čovjeku – ratniku, ali iznad svega mudrom, lukavom čovjeku – Odiseju, koji se vraća kući iz dugogodišnjeg, krvavog rata vjernoj ženi Penelopi. Želi se silno vratiti, ne znajući kako je njegova dugogodišnja, povratnička plovidba u biti njegov život, njegova sudbina. Odiseja – život svakog čovjeka.
Grci, naravno, u nove krajeve donose svoju kulturu, način života, svoja vjerovanja i svoje bogove. O tome svjedoči upravo ovaj zid koji promatram. Prekriven je kipovima i reljefima različitih veličina, a nalazi se u Arheološkom muzeju u Draču, gradu na istočnoj obali Jadrana, nekadašnjoj grčkoj koloniji Epidamnosu.
Figurice su uglavnom od pečene gline, terakote i prikazuju božicu Artemidu, koju su stari Grci štovali kao božicu Mjeseca i lova, i što je još važnije zaštitnicu djevojaka i rodilja. Nevjeste su stoga Artemidi posvećivale svoj pojaseve, a ovi nalazi svjedoče o ukorijenjenosti njezinog kulta u Draču.
Arheološki muzej čuva i druga blaga koja pokazuju kako život ovdje ( 625. p.n.e se datira utemeljenje grada imena Epidamnos) već gotovo tri tisuće godina nije stao. Tu su i ostaci rimskih nadgrobnih spomenika, novčića, nakita, amfora, svakodnevnih predmeta …
U doba Rimljana grčki Epidamnos postaje rimski Dyrrachium. Prema nekim povjesničarima rimsko ime grad duguje velikim stijenama blizu grada.
Nedaleko muzeja je rimski amfiteatar sagrađen u II. stoljeću za vrijeme cara Trajana. Dok gledam kamenje amfiteatra vješto posloženo da traje stoljećima razmišljam o tome kakvu bi nam priču moglo ispričati – o ljudima, koji su tu dolazili svojevoljno radi zabave i drugima, koji su dolazili prisilno i tu završavali svoje živote kao kršćanski mučenici ili gladijatori.
Kao i drugdje diljem rimskog svijeta i ovaj amfiteatar je bio namijenjen borbama gladijatora ali i drugim „igrama“, kojima su rimski vladari zavodili i smirivali mase. Poznato je rimsko geslo „Kruha i igara!“ Uzalud je rimski pjesnik Juvenal s gorčinom, kao opomenu to napisao rimskom puku „Panem et circenses“ – samo žele kruha (besplatno žito) i doslovno „cirkusa“ – sve krvavije borbe u arenama.
Kruh i igre! Primjenjivo za ljude uvijek i za sva vremena, kao recept za dugo ostajanje na vlasti. Daj puku minimalno, materijalno potrebno za život i zaokupi mu duh raznim igrama – zabavama, preseli ga u svijet mašte i neće se pitati o onom bitnom. Zašto vladar radi to što radi? Kruha i igara! Je li samo to smisao vam života? – pitao je svoje zemljake pjesnik Juvenal.
Laganom šetnjom od amfiteatra dolazim do lijepog, modernog, širokog, popločanog trga s palmama i fontanama. Trg djeluje tako svjetlo jer se sunčeva svjetlost zrcali u pločama trga. Tu je lijepa Velika džamija, prvi put otvorena za vladavine kralja Ahmeta Zogua 1931. godine. U doba Enver Hoxhe džamija je pretvorena, u centar za mlade, a njezin minaret srušen. Džamija je obnovljena, ponovo otvorena i svojom ljepotom plijeni pažnju prolaznika.
Uz razmišljanja o današnjim igrama, koje zaokupljaju ljude i dekretima, kojima se zabranjuje vjera, laganim hodom stižem od trga, za kraće od deset minuta, do obale i gradske plaže. Drač ima najveću plažu u Albaniji – dugu 6 kilometara. More ovdje postupno raste u dubinu što je itekako važno za kupače posebno obitelji s djecom. Boja je predivna plava, kakvu tek Jadransko more ima, ponegdje blizu obale s laganim primjesama smeđe jer su ovdje nanosi pijeska i plićak.
U blizini su kafići i restorani, koji nude uz domaće specijalitete i one tipično mediteranske poput lignji, kozica, školjki, raznih vrsta riba te mnoštvo slastica i sladoleda. Od tradicionalnih jela mogu se naručiti razne vrste pita, od kojih je najomiljenija ona sa sirom, mlijekom i jajima, te gusta juha od iznutrica, razna jela ispod peke. Prodaju se i jako kvalitetna domaća vina. Uglavnom sve što sam probala je kvalitetno, ukusno i servirano u obilatim porcijama.
Na obali je ribar (kip u naravnoj veličini), koji lovi udicom ribu. Zagledana u horizont. Uz kip ribara, razmišljam o ljudima koji su davno doplovili izdaleka i sagradili grad.
Razmišljam i o onima koji su uveli „običaje igara“ uvodeći građane u dekadenciju i moralno posrnuće. Razmišljam i o pjesniku čija je uzrečica postala upozorenje svima nama – „Kruha i igara!“.
U konačnici nas uvijek na neki način određuje duh vremena u kojem živimo. Međutim uz našu slobodnu volju izbor je na nama kako ćemo ploviti strujom vremena i života. Hoćemo li samo biti dio svijeta ili sebi reći one Isusove riječi kako doista „ne živi čovjek samo o kruhu“.
Mi moramo svjesno živjeti svoje živote, a ako dijete koje živi u svima nama poželi igru, neka ona ne bude na štetu ljudi oko nas.