tekst: Jadranka Gradac
Hilden/ Vučem uvijek velike torbe sa sobom. Navika je navika i eto obilježi me za vijeke vjekova. I nasljedna je koliko vidim. Moja kći vuče također knjige u svojoj torbi. Dogovor je jedino, svako vuče svoje kad smo zajedno vani. Svoje i njene ne bi mi kičma preživjela.
Ponekad usput i koju poklonim. To radim bez plana i prema trenutku i osobi. Ne znam unaprijed da li ću zbilja bilo koju na kraju i pokloniti. Ne znam zapravo ni koju ću staviti u torbu. Nekako to radim spontano, trenutak prije izlaska iz kuće.
Tako mi je baš u taj zadnji trenutak sinulo da bi Kristijanu mogla pokloniti Jasminkinu knjigu. Razlog mi je bio još nejasan, ali je tako moralo biti. Poslije se i on rodio i iskristalizirao i bio jasan kao dan.
Niti Kristijana, a niti Jasminku nikada nisam vidjela, ali pričala sam s njima na telefon.
Kristijan je iz zapravo Kristijan Sekulić iz Vojvodine, akademski slikar koji ima izložbu u Hildenu pored Düsseldorfa i mi smo išli na otvaranje izložbe značajnog imena „Od Antike do danas“.
Jasminka je Jasminka Frleta Botica autorica iz Holandije koja je napisala knjigu „Velika ispovijed“ o ženama. Točnije radi se o 25 kratkih priča nastalih nakon razgovora sa stvarnim ženama koje su se usudile ispričati svoj život. Pravi vremeplov sudbina uzorkovan godištima i krajevima od kuda žene dolaze. Sigurno zanimljivo za Kristijana jer mi se čini da „dečko“ čita. Kratke priče su uvijek čitljive. Ako ne čita, ide knjiga sa mnom opet doma. Neka je, neka se malo prošeta.
Večer je bila živa, puno ljudi, govora, priče, slika i povijesti koja izbija iz njih, svi su bili tamo poznati i nepoznati, moji, tvoji i njihovi, atmosfera ispunjavajuća do zadnjeg atoma, svima nam je dobro, nosimo kući lijepu večer. Pričam, slikam se, slikaju me, pa opet pričam i vrijeme leti, počinje opraštanje i pozdravljanje.
Dobijem poziv od Dragice da dođem u subotu ponovno u Hilden na Večer poezije i proze. Ona me pita da li i ja pišem. Pa pišem, tko danas ne piše, svi pišemo. Ne znam tada još, tko je Dragica?
Dragica Schröder isto piše. Ona je i autorica i prevoditeljica, ali i oraganizatorica subotnje večeri poezije i proze. Na stepnici na polasku kući dajem joj Jasminkinu knjigu da malo pogleda. Morala je odmah dalje za Kristijanom koji se otišao slikati i tako ni njoj, a ni Kristijanu nisam uspjela objasniti koja mi je namjera s knjigom. U subotu ću.
Do subote se meni i mužu pridružila Barbara ljubiteljica lijepog slikarstava, a ujedino i autorica s kojim surađujem već godinu dana na prijevodima na hrvatski jezik. Došli smo sat vremena ranije da pogledamo još jednom izložbu u miru Božjem. Večer poezije i proze bila je u istoj zgradi s gradskom galerijom. Zapljusnule su nas pastelne Kristijanove boje odmah s vrata i stol pun novih crteža jer Kristijan i dalje stvara…
Jasminkina knjiga je također već bila na rubu stola. Nismo pretjerano pričali o njoj jer smo se svi bacili na slike. Malo se fotografirali uz sliku „Digitalnog anđela“. Barbara je izabrala par crteža, uspjeli smo malo popričati i krenuli smo gore na poeziju i prozu. Dvorana obložena drveninom… kojom, ne znam, zaboravila sam pitati… odmah me je katapultirala stoljeće-dva unazad. Nisam to očekivala. Odmah druguješ i sa savim tim gradonačelnicima čiji portreti vise svugdje uokolo. Nema, naravno, žena, ali aktuelna gradonačelnica je žena i ona je bila s nama tu večer uživo.
Tada sam uistinu upoznala Dragicu. Majstorski je odradila večer. Predstavila turske, bosanske i hrvatske autore- goste, makedonski nije mogao doći, i samu sebe, srpsku autoricu, a i njemačke.
U pauzi me je došla pitati kako se zovem i da ću ja biti prva nakon pauze. Pomislila sam da je došla faza čitanja onog što nas dojmljuje i što volimo, kako sam ja to protumačila, valjda imajući u vidu naše nove Večeri poezije i proze koje smo počeli organizirati u Matici hrvatskoj za Ruhrgebiet, a koje su zamišljene bez autora jer su oni ili skupi ili daleko ili mrtvi.
Sve je bilo dobro dok ona nije mene najavila kao autoricu što ja nisam, a onda mi je sinulo da je ona to možda krivo zaključila zbog Jasminkine knjige koju sam joj dala na dva dana da pogleda. Jasminka ili Jadranka… lako zamjenjljivo.
Objasnila sam pred skupom nesporazum koji se dogodio zbog knjige i predložila da možda Barbara pročita svoje eseje koje prevodim na hrvatski i koje sam srećom uzela sa sobom. Barbara je i sama bila malo iznenađena, ali se je dobro snašla. Čitala je „Sve ima svoje vrijeme“.
Jasminkina knjiga se u pravom smislu riječi osamostalila i sama napravila novi scenario tu večer, novu (ovu)priču. Takve su knjige. Kad misliš da su završene jer su tiskane, tek tada zapravo počinju živjeti svoj novi život.
Svaka bi knjiga izgleda mogla napisati novu knjigu, pogotovo ove putujuće po torbama koje ne znaju gdje će i kod koga završiti.
Digitalne knjige nemaju te puteve jer nekako nisu materijalne. Istina je samo da su „lakše“.
Jedino, ako ih želiš spontano pokloniti, ne možeš ih tek tako izvući iz torbe.