tekst i foto: Josip Mayer
Mnogi naši iseljenici prve i druge generacije, radeći u inozemstvu dugi niz godina, snalaze se na sve moguće načine kako bi mogli malo odvojiti i za osobno zadovoljstvo kao što je putovanje po europskim i izvaneuropskim zemljama.
Tako smo i mi činili. Obišli smo mnoge egzotične zemlje i krajeve, a prošle godine bili smo u Danskoj, Švedskoj, Finskoj, Estoniji, Rusiji.
U ožujku ove godine supruga Brigita i ja osam dana bili smo u posjetu Sjedinjenim Američkim Državama. Prošli smo autobusom preko 3 000 km i prošli kroz 12 američkih država. Kamo god sam pogledao, sve je bilo uredno i čisto.
Amerika je vrlo uređena zemlja. Nigdje nema grafita ni oronulih fasada.
Ima i vrlo stroge i djelotvorne zakone, koji ništa ne prepuštaju slučaju već se itekako strogo nadziru i sprovode u djela.
Naravno, bilo je kratko, dosta naporno, ali nam nije žao. Posebno smo se veselili kao mala djeca, kada smo u velikoj Americi ugledali usred grada Washingtona hrvatsku zastavu.
U upoznavanju Amerike, o američkom načinu života,o kulturi, zakonima, disciplini građana… puno nam je pomogla voditeljica grupe i to na njemačkom jeziku.
Sve se strože nadzire nego u Hrvatskoj, bilo to groblje, aerodrom ili u muzej, svuda se prolazi kroz rentgentsko slikanje i velike kontrole. Tamo je zabranjeno nošenje alkohola na javnim mjestima. Alkoholna pića se mogu kupiti nakon punoljetnosti, uz pokaz iskaznice ili putovnice, te se može kod kuće uživati.
Mnogi američki građani moraju ići i po 250 km na posao, nekada i više, da bi uopće mogli raditi. Stanovi su strašno skupi, ponekad i po 20 tisuća US $ dolara po kvadratom metru, za mnoge nedostižno. Mnogi ih ne mogu priuštiti, a koji mogu, kupe svaki po pola stana, najviše oko 50 – 60 kvadratnih metara veličine. Pojedini i preseljavaju svoje, većinom drvene kuće i više puta, kako bi bili bliže poslu, što u Hrvatskoj nije slučaj. Kod nas svaki drugi ili treći građanin posjeduje svoj vlastito imanje, stan, neki čak po dva, kuću, dvije, po koju vikendicu što si mnogi Amerikanci ne mogu priuštiti.
U Americi je hrana puno skuplja nego u Hrvatskoj i drugim europskim državama. Gradovi su puni različitih nacija pa i muslimana, ali žene nemaju zamotane ni pokrivene glave u burke i rupce.
—————
Zaključio sam da su sve zemlje lijepe. Prepoznaju se po svojim specifičnostima, geografskim, prirodnim i povijesnim raznolikostima,
ali Hrvatska je ipak nešto posebno. Stvarno nema što u njoj nema!
Bog nam je dao mnoge prirodne ljepote, ali mi ih ne znamo, ili nećemo iskoristiti za zajedničko dobro.
Imamo guste šume, kvalitetne voćnjake i pašnjake, plodna polja i oranice, izvore pitke vode, čisto more, duge sunčane plaže, zelene šumske površine, brda i doline koji nam nude čisti zrak. Imamo vlastite stanove, kuće i domove, a za razliku od drugih zemalja imamo i mnogo više.
Ali mi bismo htjeli da nam netko dade još više. Priroda nas ponekada želi upozoriti, nekada i kazniti. Često smo zavidni jedni na druge, pogotovo na iseljenike, a pri tom zatvaramo oči i ne vidimo da se u drugim zemljama mnogo više radi.
Naravno, kada bi svi odozgo do dolje bili spremni više potegnuti, postiglo bi se puno više, potakli se i novi poslovi, radna mjesta, povećale plaće i time bi se povećao i životni standard.
Nažalost, hrvatska politika nas već desetljećima zamara, uzima nam dragocjenu energiju. Hrvatska je lijepa zemlja i po tomu smo prepoznati u cijelome svijetu, ali danas nas rijetko tko ozbiljno shvaća, te nas povezuje najčešće s nekim proizvodom, inovacijom, industrijom, uspješnim pojedincem, uključujući sportaše.
Ako samo ostanemo na epitetima lijepe zemlje, a ne učinimo ništa da bismo postali važan politički, ekonomski i kulturni subjekt u ovome dijelu Europe, onda nam ne može pomoći ni ulazak u Europsku uniju. Hrvatska mora biti rezultat njezine stvarnosti u kojoj se, uz pošteni rad pošteno i plaća, u koju će se mladi više vraćati iz iseljeništva, te uz svoje znanje, radno stečeno poimanje i dobru radnu volju izgrađivati je po svojim viđenjima i volji.
To bi nam se moglo dogoditi kada bismo imali stabilnu Vladu koju u našem slučaju nije nimalo lagano složiti kod tolikog broja različitih stranki. Sve bi one htjele učestvovati u igri i nitko od njih ne bi bio zadnji.
Na drugoj strani Hrvatska posjeduje mali broj stanovnika Odlaskom mladih i građana različite životne dobi u daleki svijet, situacija je sve gora i gora. Sve manje i manje ima onih koji ostaju, koji dnevno privređuju. Zabrinjava i politička nestabilnost u dosadašnjim vladama. Sve smo siromašniji, a oni se i dalje međusobno svađaju.
A ako se vođe međusobno ne razumiju i svađaju, to znači da među njima vlada politička neizvjesnost, što negativno utječe na gospodarstvo i ekonomiju. Ujedno se daje više prostora i lopovskih poriva svima koji više vole svoj džep nego Hrvatsku iako su u njoj rođeni.
Upitajmo se samo koje su to čudne i vrlo nezgodne navike. Zašto nam turistička sezona počinje tek 15.6, a tada počinju ujedno pripreme i razni radovi čišćenja pojedinih ugostiteljskih objekata i okoliša? Osobno smatram da bi početak turističke sezone trebalo pomaknuti do najkasnije 01. 5. ako ne i ranije, a dotad bi trebale biti završeni svi radovi: očišćene i pometene plaže, postavljeni rukohvati i druge sigurnosne mjere, pokošene grabe, moglo bi se posaditi cvijeće, očistiti rubovi cesta uz pješačke staze….
Nažalost, i dalje ćemo biti siromašna zemlja sve dokle god se u Hrvatskoj ne promijeni politika, dok se ne počne cijeniti znanje, sposobnost, stručnost, kad se prestanu namještati poslovi, kada političari prestanu sebe smatrati glavnim igračima, a građane svojim pijunima u šahu.
Dotad ćemo imati ovo što sada imamo. Hrvatski građani će sve više siromašiti. A o uvođenju eura samo mogu sanjati.