tekst: Marko Jareb
Stanko bi prije povratka u Kovešku zbog posla, nakon godišnjeg odmora, poljubio kamen na svojoj rivi gdje je rođen i gdje se od pamtivijeka kupao, kao i njegovi pređi.
– Eto rivo moja, ljubim tvoj kamen i stoj mi dobro do drugog lita, kad ću opet doći tebi na godišnji odmor iz tuđe zemlje – glas mu je malo podrhtavao.
Tako je Stanko govorio svaku godinu, dok je bio zdrav i u snazi. Ima dosta godina da nije bio u posjeti svom rodnom mjestu i svojoj rivi, kao i balotani koju je ljubio cijelom svojom dušom i tijelom. Još dok je balotana bila pored draulika uz Korzinu ulicu, kad bi došao Stanko iz Koveške, odmah bi je išao pomesti i malo politi vodom da se ne diže prašina.
* * *
Danas je Stanko teško bolestan i ne može živjeti bez tuđe pomoći. U tuđoj zemlji je i još k tome u staračkom domu. Možeš misliti kako mu je u duši. Vjerojatno razmišlja kako mu je njegova riva, a o balotani da i ne govorimo. Zadnji put kad sam ga vidio, a bilo je to prije nekoliko godina rekao mi je:
– Kad je čovjek mlad, misli da može glavom kroz zid, a zapravo u tim se godinama treba čuvati, kako bi kasnije bio što čiliji. Dok si mlad ne misliš ništa na sutra, a kad ostariš i razboliš se onda je kasno pitati se, di mi je bila pamet to činiti ča san ja činija, a bolje i ne misliti o tome...
* * *
Tome Kulin, još dok je bio sasvim mlad, napravio je nekoliko navigacijskih vijaža na prekooceanskim brodovima. Nije baš puno volio more, ali je silom prilika morao okušati i kruh sa sedam kora. Znao bi u društvu često pričati o svojim doživljajima s morskih pučina. Kad bi ih uhvatilo nevrijeme i veliko more znali bi po dva tri dana stajati na jednom mjestu, dok bi motori normalno radili, kako ih veliko more ne bi potopilo, jer „sila na silu ne ide“, rekao bi Kulin i pogledao prema nebu onako ispod obrva.
Jednom kad se umalo nisu potopili ostao mu je jedan sijedi pramen kose na glavi od straha za uspomenu.
Drugom zgodom spasio ih je helihopter, jer je brod već počeo tonuti, dok su drugi njegovi članovi posade bili u čamcima za spašavanje okolo potapajućeg broda.
No pričao je Kulin i o svojim doživljajima u lukama diljem svijeta. Jednom zgodom kazao je da u Ikini ženske nemaju onu stvar kao naše, već da im je poprijeko postavljena. Još je kazao smijući se kako bi im na brod dolazile lake ženske, a jednu među njima, ostale su zvale mama „San“.
Također je Kulin rekao kako se u Dognoj moralo uvijek biti na oprezu i da bi na stražnjici dobro bilo imati kakav pleh, jer su „Dognoji“guloži na muške. Rekao bi kao da čita sveto pismo:
– Moraš biti uvijek atento da ti ga ki Dognoj ne bi zakaluma! – te bi se stao smijati i kašljucati kao da čisti grlo.
Danas se Kulin pokušava baviti turizmom i od toga živjeti.
* * *
Ivela je u mladim danima bio dosta nestašan. Nije bilo kuće, u njegovom mjestu, kojoj nije napravio neki dešpet. Je li to bilo zbog toga što je postao kljast ili mu je to bilo u krvi. To nitko još nije dokučio. Naime, on je s društvom naišao na zaostalu minu iz rata, pa ju je počeo tući kamenom. Ostali su pobjegli. Mina je eksplodirala i odnijela mu lijevu podlakticu, jer je bio ljevak.
Nekidan sam ga sreo i on me pita, je li još živa ona vaša kruška Petrovka, a ja mu govorim, kako je pri kraju, a on će meni:
– Kako smo se na njoj znali osladiti, ono liti, vaši bi legli priko dana, a mi preko zida ka tice i onda udri, a bili smo željni svega…još bolje bi se osladili na vašoj murvi…
– Ja se sićan kad smo tresli murvu u lancun i onda jeli…
-A je li murva još živa? – Ivela će žmirkajući.
– Nije! Jedne zime je bio veliki led i posli toga je usahla…
– Ja se sićan Ivela tvoje velike momule koju ste imali blizu štale, znali smo je često posjetiti za njezinog zemana…
– E bilo je toga fruta prije više, danas od ve mladosti niko nije više željan ničega…
– Jedan put smo nabrali jabuk, onih naših poljskih, i nismo više mogli isti, te smo igrali na kimeno za jabuke… ispred Nikice se stvorila lijepa hrpa…nije ih više mogao ni gledati, a kamoli jesti…
* * *
Nikica je bio zanatlija. Radio je u industrijskom poduzeću iz kojeg je i otišao u mirovinu. U mirovini se počeo baviti ribarstvom. Imao je kaić te se najviše bavio vršama. Počeo je poboljevati, pa je na more sve manje išao. Nije baš volio poljoprivredne poslove, a gorljivo je zagovarao stočarstvo i da bi taj posao morao biti dosta unosan govorio je, naročito kozarstvo. Nedugo nakon što je počeo osjećati zdravstvene tegobe umrla mu je žena. Ostao je sam, pa se zbog toga dešperao. Iza žene je živio koju godinu te umro kroz nekoliko dana nakon što mu je pozlilo.
* * *
Krešo nije mogao živjeti od poljoprivrede. Prodao je konje i zaprežna kola. Budući da se razumio nešto u zidarske poslove, zaposlio se u komunalnom gradskom poduzeću koje se bavilo građevinarstvom. Od plaće koju je zarađivao, uštedio je novac i kupio traktor te postao vikend poljoprivrednik. Bilo mu je teško zapustiti vinograd koji je imao, a i masline je nastavio obrađivati iz istih razloga. Radio je normalno svaki dan u poduzeću, a u slobodno vrijeme nastojao je biti u svom vinogradu i masliniku. Tako je dočekao i penziju. Svoju djecu je odavno od sebe odvojio, pa je sada kao penzioner te kao relativno mladi udovac imao vremena za svoje loze i masline. Sada kad je imao vremena za poljoprivredu počele su ga pritiskati godine i zdravlje. Sve je manje išao u polje i sve više živio od svoje male mirovine. Njegova djeca nisu imala vremena za obrađivati zemlju tako da mu je u svim kulturama bilo sve više korova. On je zbog toga bio dosta deprimiran i često se znao napiti zbog toga. Na taj način bi sebi davao oduška. Zbog čestog konzumiranja alkohola nagrizalo ga je zdravlje. Na kraju je zbog alkohola i skončao. Djeca mu normalno nisu nastavila njegov posao u vinogradu, već su ga prodali. No, jedan sin mu je nastavio raditi njegov maslinik i još ga i sada radi.
* * *
Krešo je umro ima već više od dvadeset godina. Nikica je umro prije nekoliko godina. Ivela je živ, u mirovini je i svaki dan ide po kruh u privatnu pekaru u svom mjestu, naročito ljeti. Stanko je isto živ, i dalje je u staračkom domu, daleko od svog rodnog kraja. Tome Kulin ima apartmane i bavi se turizmom.
* * *
Više puta sam od svih njih čuo kako govore: – E, da sam prije imao ovu pamet, sve bih drukčije radio u životu. Sigurno me ne bi pitala starost gdje mi je bila mladost – u glas se moglo čuti.