autor teksta i slike: Ivanka Jularić – Ćulap
Ljeto 1988.
Beba kasni već sedam dana.
Nikud joj se ne žuri, kao da zna da napolju nije sve sjajno i blistavo, kao ona prva svjetlost, kad tek dolaziš na svijet. Ana više ne zna kud bi sa sobom, zbog silne vrućine.
U sobici 4×3,nesnosno je vruće i zagušljivo. Otvori li vrata, neće se moći obraniti od komaraca i noćnih leptira, koje mami svjetlost crno – bijelog televizora.
Srpanjska je večer. Subota. Večer uoči Dana borca, a na televiziji, splitski festival. On spava. Njega ne zanima takva vrsta glazbe. On sluša samo narodnjake. Još samo da proglase pobjednika i probudit će ga da je vozi. Bolovi traju već tri sata, ali zna ona da kod nje to neće ići tako lako. Psihički se priprema. Uvijek se ravna po onom:
-Kad ti je teško, očekuj da će biti još puno gore i nema onog što nije prošlo.Baš kao što prođe svaki san.
Više ne osjeća ni bol zbog njegove nevjere i njegovog priznanja da je nije oženio iz ljubavi.
Pobjednik festivala je Matko Jelavić.
Prodrmala ga je i rekla: -Ustani! Idemo! Vrijeme je.
Probuđen iz sna nije odmah shvatio o čemu ona priča, a onda je skočio iz kreveta.
Uhvatila ga je panika da bi se mogla poroditi u autu, “zastavi 1300”, ili popularnije zvanom tristać. Drndao je i tresao se na svakoj neravnini na putu, a i bile su, rupa do rupe. Ujutro u pet i trideset, rodila se tamnoputa djevojčica, prelijepih očiju, nalik na Japanku i mamila pogled svakog tko bi ušao u sobu. Ana ju je gledala s ljubavlju i tužnim smješkom, govoreći joj u sebi:
-Znam da ti se tata neće obradovati, jer si žensko, ali ti ćeš biti moja mala curica.
-Možda je ovaj put Bog mislio i na me-
On se nije ni trudio skriti nezadovoljstvo. Nije ju odmah htio ni pogledati. Bio je silno razočaran. Na pitanje kako će joj dati ime, ljutito je rekao:
-Baš me briga! Zovi je Persa ako hoćeš!
Toliko je želio sina, da mu da ime svog oca, koji je mučki ubijen kad je njemu bilo trinaest godina, a sad mu je želja ostala neostvarena.
Već iduće jutro ju je dozivao ispod prozora bolnice i s dječačkim izrazom lica govorio:
-Hej! Znaš šta?! Ja i volim što je žensko. Bar neće biti ovakav konj kao ja da se kocka, pa da nema ni za gorivo, kao ja sad. –
Postepeno je popuštao gledajući to sićušno stvorenje i sve češće bi se ispružio na ležaju do nje, gladeći je prstima.
Nakon mjesec dana, kada je Ana sve pripremala za krštenje, u goste joj je došla sestra. Ana ju je ponudila kavom i nastavila dalje s pripremama, vjerujući da joj je sestra došla na krštenje i da će imati vremena za razgovor i druženje,ali sestra ju povuče za ruku i reče:
-Sjedi! Moram ti nešto reći.
-Nemam kad, pričaj! – rekla je Ana.
Čekala je da sestra počne govoriti, ali ona ne reče ništa, dok se Ana nije okrenula prema njoj, a tad kao iz ogromne daljine, Ana začu riječi:
-Umro je tata.
-Sutra je sahrana.
Ana ju je samo nakratko pogledala i nastavila s poslom. Ta informacija, nije doprla do njene svijesti. Nije osjećala apsolutno ništa. Ona se već uvježbala da odmah sahrani svaku emociju čim se rodi u njoj. Ni suzu nije pustila.
I tek sutra, kada je krštenje prošlo, otputovala je u roditeljsku kuću.
Puno dvorište ljudi u crnini. Na dugačkom stolu u dvorištu režnjevi lubenice i nasrtljive ose. Žamor ljudi i poneki povišen kikot ponekog pijanca, koji je došao odati počast drugu u piću i iskoristiti tu zadnju priliku da još cugne koji gutljaj.
Ušla je u sobu s lijesom, kraj kojeg je sjedila mama i plakala govoreći:
-S kim ću sad kavu popiti stari moj?
Zagrlila ju je i tuga joj zgrabi srce.
Tad je prišla ocu…
Stajala je bez suza i gledala ga.
Polako je ispužila ruku i dotakla mu kovrčavu plavu kosu.
Pod prstima osjeti krutu hladnoću i tek tad postade svjesna da je umro, a suze nezaustavljivo krenuše.Sjedeći kraj odra, premotavala je rolnu filma svog života, prisjećajući se sveg svog jada i čemera proživljenog u tih 29godina.Jedva da se ičeg lijepog sjećala, ali nekako, kao poseban stručak najljepšeg poljskog cvijeća, iskrsnu joj pred očima slika rodnog mjesta i slika nje u žutoj suknji na očevim ramenima koju joj je on kupio dok je bila u bolnici, u koju je dospjela simulirajući jaku bol u ruci, samo da ode u bolnicu i jede bijelog kruha.Što se više vraćala u prošlost sve više je osjećala da mu je od sve djece, ona bila posebna. Možda što i jest bila drugačija od svih, a možda što je nosila ime njegove majke, bez koje je ostao kao dijete.
Ispratila ga je na grblje, mrveći u prašinu sva ružna sjećanja, a zadržavajući samo one rijetke trenutke, kad se osjećala voljenom.
Sutradan je zamolila muža da je odveze u rodno mjesto, u Sivšu, kod rijeke Usore.
Od kad su odselili odande, prije dvadeset dvije godine, nikako nije više tamo odlazila, a u njoj je živjelo sjećanje na svaki puteljak, na grm, na živicu i trošnu kućicu na brdu.
Od prve je prepoznala put do kuće i usmjeravala ga kamo treba voziti, ali osim puta, ništa više nije bilo isto.
Sad su tamo bile moderne kuće, sa drugim ljudima. Nikog više nije poznavala i ništa više nije bilo njeno. I taj san je morala pokopati..
Svu utjehu je imala u svojoj tek rođenoj djevojčici i uspjelo joj je ostvariri bar jedan san. San, da s nekim izgradi svoju kuću.
Uselili su u nju i život joj je počeo dobivati boje, a onda…
Ponovo se pripremao sprovod.
Sprovod još jednog sna, kada je zavladalo balkansko ludilo i došao rat.
