piše: Gojko Borić
Ono što se ovih mjeseci, tjedana i dana događa u Španjolskoj i Kataloniji, ( namjerno dijelim ta dva pojma) mora zabrinuti svakog Europljanina, svakog rodoljuba svoje domovine i svakog prijatelja svih nacija na Iberskom poluotoku.
Po prvi put u povijesti Europske Unije jedna središnja vlada nasilno onemogućava referendum o neovisnosti jedne pokrajine, uhićuje većinu njezinih ministara i neke parlamentarce, predsjednik te pokrajine bježi u glavni grad Belgije itd., a središnjica Europske Unije i sve njezine države pilatski peru ruke i tvrde da je to „unutarnja stvar Španolske“ premda se izričito izražavaju u korist madridske vlade premijera Mariana Rajoya, predsjednika Pučke stranke, Partido popular, čiji je jedan od osnivača bio Francov ministar Manuel Fraga Iribarne.
Sve se odvija po španjolskom Ustavu koji takove mjere izričito navodi, ali zar nisu i brojni totalitarni režimi u bivšoj Europi sve radili „po zakonu“, a to je u zbilji bilo ne samo nečovječno nego i zločinački.
Izričiti sam pristaša katalonske neovisnosti ako se za to izrazi apsolutna većina katalonskoga pučanstva, što dosad nije bio slučaj. Neki tvrde da postoji „šuteća većina“ koja je protiv nevisnosti. Odnosi među njima ipak su po prilici fifty-fifty. Treba pričekati izbore 21. prosinca, koji će posredno biti i referendum za ili protiv neovisnosti Katalonije, pa vidjeti kome će se prikloniti većina Katalonaca i ako budu za neovisnost kako će reagirati središnja vlada u Madridu. Možda „Jovo nanovo“, možda će joj Bog prosvijetliti pamet i dati Kataloncima pravo na neovisnost, što ovoga časa nije vjerojatno, ali, nada umire posljednja.
No da ne bude zabune: volim Španjolsku i volim Kataloniju. Po prvi sam put putovao u Španjolsku prije 60 godina kao stipendist katoličke organizacije Obra Catolica de Asistencia Universitaria koja je u Madridu uzdržavala internat za studente iz komunističkih zemalja, njih oko stotinjak, među kojima su bili pripadnici gotovo svih nacija istočne i jugoistočne Europe, najviše katolika, ali i pravoslavaca i muslimana. Francov režim uopće se nije uplitao u djelovanje navedene organizacije i život u internatu.
Do Madrida sam putovao željeznicom od Graza do španjolske granice, i onda do Barcelone gdje sam pet sati čekao na vlak za Madrid. Iskoristio sam to vrijeme za kupanje na plaži, ali nije išlo lako jer me je čuvar brzo uklonio budući da sam se neopazice našao na njezinu ženskom dijelu. Plažu su od takvih „napasnika“ čuvali pripadnici Guardie civil, neke vrste oružništva koje i danas postoji, ali po zlu poznata iz španjolskog građanskoga rata kako ga je prikazao glasoviti pjesnik Garcia Lorca, jedan od žrtava frankističkoga fašizma.
Mi koji smo živjeli u internatu Santiago Apostol doživljavali smo Francov diktaturu samo posredno. Naši španjolski poznanici i prijatelji bili su vrlo oprezni u političkom izražavanju. Režimski teror bio je vrlo „suptilan“: postojala je samo jedna gotovo nevidljiva politička opcija, utjecaj Katoličke Crkve u javnom životu bio je predimenzioniran, bio je hladni rat pa su Amerikanci, imajući vojna uporišta u Španjolskoj, žmirili na oba oka kad je trebalo osuđivati neljudske postupke Francova režima koji se počeo pomalo ideološki povlačiti prepuštajući vlast nepolitičkim tehnokratima i katoličkom redu Opus Dei.
Zemlja se otvorila turizmu i počela industrijalizirati tako da su oni koji su se udaljili od politike i kulture mogli napredovati u gospodarskim strukturama. No, to je bilo daleko od slobode kakva je vladala u demokratskim državama Zapadne Europe.
Nakon Francove smrti mladi kralj Juan Carlos i njegovi politički prijatelji ubrzo su Španjolsku počeli demokratizirati, ali uz jedan gnjili kompromis: nije izvršena lustracija frankističkoga režima. Sve je gurnuto pod tepih za neka bolja vremena koja do danas nisu došla. Doduše, Baskijci i Katalonci dobili su svoja stara autonomna prava, nažalost uz ograničenje prema članku 155 španjolskog Ustava kojim se središnjoj vladi daje pravo da svrgne i demokratski izabrane predstavnike naroda u pokrajinama ako oni „razbijaju“ jedinstvo države. Nešto čega nije bilo ni u jugoslavenskom Ustavu koji je narodima SFRJ dao pravo na samoodređenje do odcjepljenja, makar na papiru.
Začuđuje da se španjolska vlast, ali i veći dio oporbe, nisu ugledali na britanski primjer prema kojemu je London dao pravo Škotima da se na referendumu odluče za ili protiv neovisnosti, a rezultat je bio u korist ostanka u Ujedinjenom Kraljevstvu. Očito je španjolska politička klasa još uvijek barem psihološki „zarobljenica“ Francova režima, premda su njezini postupci ipak drukčiji od frankističkih. Pozivajući se izričito samo na Ustav i zakon, a izbjegavajući ponudu Katalonaca o pregovorima, središnja vlada premijera Rajoya pokazala je krajnje neshvaćanje funkcioniranja istinske demokracije koja se zasniva na dijalogu i kompromisima, kao i nevjerojatnu nesenzibilnost prema povijesnom pamćenju i čežnji Katalonaca da budu svoji na svome uz čvrsto obećanje da će kao država podržavati tijesne odnose sa Španjolskom.
I sad, ovdje dolazi moje sjećanje na Kataloniju u vrijeme Franca. Naše bračno putovanje započelo je u Lloretu del Maru, ( danas popularnom odredištu hrvatskih maturantskih putovanja ) gdje smo odsjeli u hotelu prijatelja moga madridskoga prijatelja, amigo de amigo, koji se ubrzo pokazao kao vatreni katalonski rodoljub.
Govorio je, što nije bilo istina, da je moj španjolski bolji od njegova, da ne voli taj jezik madridskih centralista, da je njima Kataloncima, zabranjeno javno koristiti svoj lijepi catala. I stvarno je bilo tako: Francov režim ukinuo je sva autonomna prava Katalonije koja su bila stara stoljećima, zabranio javno korištenje jezika, osim u crkvama (!) i svega ostaloga u kulturi što se razlikovalo od španjolskoga.
U španjolskom građanskom ratu Katalonci su većim dijelom bili na strani legitimne republikanske vlade pa je stoga ta Francova osveta bila još žešća. Malo je tko u slobodnoj Europi mario za nevolje Katalonaca jer sve je bilo pokrito plašem centralističke španjolske države. Nešto što su i Hrvati u inozemstvu doživljavali za vrijeme Jugoslavije.
U Njemačkoj su se neki počeli sjećati da postoji katalonstvo kao nešto posebno tek nakon što je frankfurtski Sajam knjiga dopustio barcelonskim nakladnicima da budu gosti sajma pod nazivom „Katalonska kultura“, što je bila iznimka jer su samo države bile gosti Buchmesse.
Naš boravak u Barceloni bio je opterećen i time što je sve oko nas bilo španjolsko premda smo znali da su Katalonci stari narod sa svojom poviješću, kulturom, jezikom, narodnim običajima i mentalitetom, posebno mentalitetom koji se razlikuje od španjolskoga. Nisu slučajnu ukinuli corridu, borbu bikova, nastojeći unapređivati sve što je posebno njihovo.
Kakva će biti budućnost ponižene Katalonije, nitko ne zna.
Svi su zakazali: središnja vlada u Madridu i Europska Unija, pa čak i zagovornici neovisnosti jer nisu bili dovoljno lukavi da najprije traže federalizaciju ili konfederalizaciju Španjolske, pa ako to ne bi bilo moguće tek onda neovisnost, kako su to majstorski izveli Hrvat Franjo Tuđman i Slovenac Milan Kučan u natezanju sa Srbijancem Slobodanom Miloševićem.