Iz drugih medija
ZNAČAJNI ILOČANI: Ankica Perge Karačić i Ante Karačić – Karas
tekst: Marija Dobošević ...”Iločka zvona”
U svakom broju Iločkih zvona donosimo zapis o Iločanima koji su ostavili traga u životu našega grada pa i u svijetu, kroz povijest, ali i u sadašnjosti.
U prošlom broju predstavili smo gospodina Ziera i njegov izričaj u drvetu, a sada predstavljamo život i rad dvoje ljudi koji nisu rođeni Iločani, ali Ilok su prepoznali i prigrlili kao svoj grad te ga unijeli i u svoj rad.
Gospođa Ankica Perge Karačić, danas sa statusom slobodne umjetnice slikarica je koja je svoje radove izlagala širom Lijepe naše i svijeta dok se gospodin Ante Karačić – Karas svom umjetničkom radu posvetio nakon gubitka zaposlenja i danas uspješno izlaže samostalno i uz druge umjetnike kao i supruga.
Ankica Perge Karačić rođena je 6. srpnja 1952. u Inđiji gdje je završila osnovnu školu. Kako je već u djetinjoj dobi osjetila umjetnički poziv upisuje i završava Srednju školu za primijenjenu umjetnost te Likovnu pedagošku akademiju u Novom Sadu. Nakon završetka studija radi u struci, dolazi u Ilok i kao modna kreatorica 70.-ih godina radi u Iteksu do 1976. godine. U Iloku je upoznala Antu Karačića – Karasa, svog budućeg supruga.
Ante Karačić – Karas rodio se 20. rujna 1952. godine u Gornjem Crncu kraj Širokog Brijega u Bosni i Hercegovini i s obitelji u Veliku Kanjižu dolazi 1956., a u sedmom razredu osnovne škole preseljava se u sam Ilok. Tu je završio osnovnu školu Slaviše Vajnera Čiče i gimnaziju na Tehnikumu te Višu školu za vanjsku trgovinu u Novom Sadu. Ekonomski fakultet završava u Osijeku. Iako je po rođenju Hercegovac, Dunav i Srem su mu postali „genetski kod“ kaže Ante.
Nakon završenog studija zaposlio se u iločkom Agrokomercu. U to vrijeme upoznao je i Ankicu i 1972. su se vjenčali. 1976. godine odlaze u Šid gdje Ante počinje raditi u Hempro Šid i uskoro postaje direktor financija, a Ankica prvo radi u Fruškoj Gori Šid kao modni kreator, a zatim u OŠ Sremski front u Šidu kao nastavnica likovnog.
Do Domovinskog rata izgradili su kuću u Iloku i planirali su se vratiti u Ilok, ali rat ih je 1991., s dvoje male djece i s vrećicom u ruci bacio u Njemačku, u Iserlohn, kod Dortmunda, gdje i danas žive.
Pored zaposlenja Ankica se i umjetnički ostvarivala tehnikom akvarela koja joj je omiljena i prvu samostalnu izložbu imala je u iločkom Dvorcu, Muzeju 1990. godine. U progonstvu Ankica je aktivnim umjetničkim radom kroz pet godina uspjela postići status slobodne umjetnice i danas je član brojnih umjetničkih organizacija kao što su Njemačko i međunarodno udruženje likovnih umjetnika, Cro Art Subotica, Art Total Zadar, BBK Dortmund, DIN A4 Malaga, El-Kordy Wien, … Za svjetski festival umjetnosti 21 ICAA SEOUL ravnateljica je, odnosno izbornik za hrvatske umjetnike. I Ante je član Art Total Zadar, El-Kordy Wien, 21 ICAA SEOUL, Kunstverein Iserlohn.
Za svoj rad oboje su dobili i brojne domaće i međunarodne nagrade. Dolaskom u Njemačku Ante je odmah dobio posao, ali 2008. ga je izgubio i od tada počinje njegovo umjetničko izražavanje kroz minijature od otpadnih materijala – drveta i metala. Motivi su različiti, ali prevladava govor drveta. Ankica osim akvarela koristi i tehnike ulje, akril…, a motivi su različiti, od apstrakcije do pejzaža među kojima je i Ilok, cvijeća, mrtve prirode i portreta koji joj je, kako kaže, najdraži.
Ankica je izlagala diljem svijeta, od Kirgistana, Kine, Koree, preko Srbije, Hrvatske, Bosne, Italije, Francuske, a preko udruga njezini radovi su stigli i do Perua, Čilea, Argentine, Španjolske, Malage… Iločki Muzej uključio je Ankicu i Antu Karačić među zavičajne umjetnike i kao takve prezentirao ih izložbom 2014. godine.
2009. Ankica i Ante su u Ilok doveli međunarodnu izložbu Dunav – rijeka fantazije. Oboje su usmjereni radu s djecom, a za taj svoj rad Ankica je bila i nagrađena.
Već 17 godina djeluje likovni natječaj za djecu hrvatskih iseljenika iz cijelog svijeta koji su inicirali, a u sklopu kojega je bio dječji međunarodni natječaj Dunav – rijeka fantazije na kojem su sudjelovala i djeca naše OŠ Julija Benešića čiji su radovi izloženi na istoimenoj izložbi u Rimu i drugdje. Izložba je održana i u Iloku. U tom periodu u natječaju je sudjelovalo 5000 djece, oko 300 učitelja te 200 škola i udruga iz 18 zemalja. Natječaj je odnedavno proširen i na literarni izričaj, a jako je dobro prihvaćen i medijski popraćen. Oni ga sami financiraju, dakle rade volonterski, a ove godine su tražili pokroviteljstvo od Hrvata izvan Hrvatske.
Ankica je oduševljena radom iločkih nastavnica likovne kulture s našom djecom i želja joj je u skoroj budućnosti održati likovne radionice i besplatni likovni tečaj za djecu Iloka. Iako je Ankica sada već u mirovini i dalje je više nego aktivna. Ove godine je sudjelovala na više od deset samostalnih ili skupnih izložbi i kolonija u Subotici, Dortmundu, Iserlohnu, dječjem natječaju u Frankfurtu, Tavankutu, Subotici,… te aplicirala na desetak natječaja.
Na većini izložbi izlažu zajedno, a na kolonijama nisu uvijek prisutni fizički već pošalju svoje radove. Ante još uvijek radi do mirovine u metalnoj industriji gdje pronalazi materijal, sirovinu za svoje skulpture.
Do kraja godine sudjelovat će na još brojnim događanjima, lokalnim i svjetskim. Ovo ljeto proveli su u Iloku kamo rado dolaze i dovode svojih sedmero unučadi. Prenose im svoje oduševljenje Ilokom i ljubav koju osjećaju za ovaj kraj. Svoja radove Ankica i Ante darovali su Muzeju grada Iloka i Gradu Iloku i uvijek gdje god jesu nastoje prezentirati Ilok kao grad bogate povijest i tradicije te iznimnog kulturnog nasljeđa, a vjeruju i u njegovu svjetliju budućnost ukoliko se ljudi probude i potrude.
Vedri duh i entuzijazam kojim oboje zrače nekako su zarazni, mogu priznati da me od prvog susreta i svaki put kad se čujemo nekako podignu, to je kao neki vjetar u leđa da s radošću i vjerom kreneš u nove izazove.