tekst i foto: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Jednog dana mi je otac rekao da smo blizu Dravograda i da je to kraj puta do prelaska u Austriju.
Počeo sam praviti planove što ću kad tamo stignemo. Želio sam odmah nastaviti školu, tako da redovno završim šesti razred gimnazije.
Otac ja smo išli izdvojeno od većih grupa, kad nas je počela preticati jedna dugačka ustaška kolona.
Iza sebe sam začuo zvuk automobilskog motora pa sam se okrenuo i iz otvorenog auta začuo: “Filipe, jesi li to ti!”. Bila je to moja sestra Marija, s mužem Jozom. Stali su sa strane i Jozo nas je pozvao da uđemo u kola. Prerasporedili su stvari, Jozo je sjeo pred vozača, a nas troje pozadi s dosta paketa u krilu, pa smo se s kolima uključili u kolonu.
Bila je to Dobojska bojna Ustaške željezničke vojnice. Zapovjednik joj je bio bojnik Kuraja. Vozeći se tako u koloni vidio sam da je jedan časnik sišao s konja i sa strane nas snima fotoaparatom, pa sam i ja odmah uzeo svoj aparat i načinio snimak u smjeru vožnje.
Uskoro smo došli do odvajanja ceste za Dravograd, koji je bio udaljen još samo nekoliko kilometara, ali je na mjestu odvajanja stajao časnik Crne legije i glasno nas upućivao prema Klagenfurtu, jer je Dravograd već bio pao. Nitko nije bio previše razočaran. Klagenfurt je u Austriji, a pronosili su se glasovi da je nadbiskup Stepinac dogovorio s Englezima da nas prime i zbrinu. O Peveliću više nitko ništa nije govorio.
Mi smo željeli izaći jer je mali automobil bio preopterećen, pa je Jozo rekao vozaču da nađe neko zgodno mjesto pored ceste i da tu skrene da se i oni odmore.
Uskoro je vozač ugledao s lijeve strane ceste lijepu livadicu i uz nju potok. To smo se zaustavili i izašli iz kola.
Marija je tu zatekla svoju prijateljicu iz Tuzle Ranku Prskalo, a bilo je tu ješ nekih žena, koje su na potoku prale rublje, pa im se i Marija pridružila. Ja sam načinio nekoliko snimaka.
Jozo je rekao da u Klagenfurtu potražimo njegovu jedinicu, pozdravili smo se i s ocem sam polako pješice krenuo dalje.
Putujući polako, ujutro 15. svibnja došli smo do Bleiburškog polja, na kojemu je bilo mnogo civila i vojnika, kao i različitih vozila. Nagomilanost svijeta i vozila na udaljenom dijelu polja bila je izrazito velika i nitko se nije kretao naprijed. Lijevo od nas na poljani je bila samo jedno pokretna vojnička kuhinja a malo dalje grupica djece.
Otac je jedno vrijeme zabrinuto gledao, pa mi je rekao da sjednem tu lijevo na poljani, a da on ide naprijed vidjeti što se događa. Ostavio sam stvari i gledao kako cestom kojom smo i mi došli stalno pridolaze veće ili manje grupe ljudi i poneko motorno vozilo.
Iz suprotnog smijera naišao je kamion na kojemu sam prepoznao prvog tuzlanskog zapovjednika ustaške mladeži Antu Štitića, koji je kasnije u Zagrebu postavljen za šefa RAVSIGUR-a (sigurnosne službe NDH). Brzo sam uzeo fotoaparat i načinio snimak. Tek mnogo kasnije sam shvatio da dok su svi ulazili na Bleiburško polje, on je izlazio. O njemu će još biti riječi
Otac se vratio i rekao mi da je engleska vojska postavila tenkove i da nas ne pušta dalje prema Klagenfurtu. Rekao je da se vode pregovori i zabrinuto ponovno otišao da vidi što se događa.
Sjedio sam tamo i promatrao one koji su dolazili cestom. Vojnici koji su dolazi s grupama civila uglavnom više nisu nosili oružje. Vjerojatno su putem izgubili svoje jedinice, bili su gladni i umorni, pa kako su smatrali da im puške više neće trebati, jednostavno su ih odbacili.
Uskoro je naišla jedna domobranska satnija, u stroju i s naoružanjem, a nakon nekog vremena i jedna veća miješana postrojba civila i po koji vojnik. Uzeo sam aparat i snimio tu kolonu (Sl. 19), a kako je ispred mene stajao jedan vojnik Crne legije i koji je također sa zanimanjem gledao njihov dolazak, zamolio sam ga da on mene snimi.
Na Bleiburgu je bilo i djece
Na žalost, snimak je nejasan, ali se na njemu ipak vide obrisi šmajsera, cipela koje su mi bile obješene o pojasu, kao i krpe umjesto cipela na nogama.
Radi lošeg kvaliteta slike ne bih je prilagao, da se na njoj ne vidi i djevojčica od desetak godina, pa ta slika predstavlja dokument, dokument koji opovrgava sve one koji tvrde da su na Bleiburškom polju bili zločinci, a medju njima je na našu veliku sramotu posebno uporan i glasan predsjednik naše države, koji odbija otići na Blaiburško polje pokloniti se onovremenim žrtvama.
No, sada pišem o onom čega sam tada bio svjedokom, dok ću se na “antifašističko” nepoštenje osvrnuti u posebnom osvrtu.