tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Prekrasan gorski zrak me zapljusnu kad otvorim vrata od auta. Nakon uspona uz Velebit sa punim autićem, svježi vjetar me miluje za dobrodošlicu i sočno zelenilo smiješi mi se sa svih strana .
Nova ravnateljica Crvenog križa; mlada , ljubazna gospođa dočekuje me srdačno i s velikim zadovoljstvom sprema pristiglu donaciju u skladišni prostor. Nije očekivala da ću donijeti toliko stvari, a sve je, itekako dobrodošlo.
Odjeća je sortirana i raspoređena u papirnate vrećice, spremna da se odnese u domaćinstva kada kolege budu išle autom na teren.
Desetak mjeseci nisam bila tu, no naoko se ništa nije ni promijenilo. Obećavam druženje i kavicu kada dođem u jesen opet.
Za put od 60-ak kilometara se sada spremam kao da idem u Svemir. Dugi rukavi, kratki rukavi, kapa, zaštitni faktor 50 za ruke, voda, tablete. Dobro i boce sa kisikom ne ponesem. Sama vožnja uz i niz Velebit će mi dati bolnu neprospavanu noć, ali to nema veze. Kada se čovjek dvaput liječi na onkologiji, trebao bi, u biti, staviti sebe u vitrinu među nekorištene kristalne čaše. I to bi bilo upravo ono najpogrešnije što može napraviti.
Srdačno se pozdravljamo te se okrećem na malom parkingu ispred općinske zgrade sa vječno oljuštenom fasadom i upućujem prema obližnjem vrtiću. Dobar izbor slikovnica i društvenih igara, te nešto igračaka razveseliti će dječicu. U pet navrata vadim donešeno, inzistiraju da udjem uz propisane epidemiološke mjere; obrazac i mjerenje temperature. Sjedim malo sa ravnateljicom , pijem cedevitu koju su mi ljubazno donijeli iz kuhinje inzistirajući, ne želim im oduzimati vrijeme. Djeca su vani na prekrasnom prostoru za igru, okruženi tim svemoćnim zelenilom i šumom, unutra im kuharica već sprema njihov mali ručak. Nema ih trenutno puno, korona se umiješala i tu, pa su uvijek iznova djeca ostajala kući. Jedina dobra stvar korone je što je privremeno zaustavila iseljavanje. Posla je mnogo, projekti ne mogu čekati, ravnateljica se i sama vratila sa bolovanja da nastavi tekuće poslovanje. Pozdravljam ih, lik Baltazara na staklu ispraća me vedrim pogledom.
Izlazim na glavnu cestu. Oko deset sati je ujutro, nešto ljudi se može vidjeti kako obavljaju kupovinu i djelatnike komunalnog poduzeća koji kose travu na površinama. Ulice u Gračacu su uvijek uredne i površine održavane, gradić na području od posebne skrbi vodi svoj tihi život bez velikih oscilacija. Mala rječica koja teče ispod mosta kojeg prelazim na putu do udruge Prospero, i ona je čista, iako je šaš okupirao cijelo korito. Jedno stablo se nagnulo svojom krošnjom sve do riječice, kao da joj želi šapnuti tajnu ovog sunčanog jutra.
Skrećem do udruge Prospero, mojih starih znanaca. Radionica u kojoj, među ostalim, rade svoje obućarske proizvode je dobila i pravi izlog, radi se punom parom. Unutra u uredima još novih , mladih lica zaposlenih kroz projekt. Djevojke me pristojno pozdravljaju, ne znaju da sam ja već pomalo inventar ovdje. U autu su preostale još stvari koje sam donijela za udrugu, nekolika vrećica s namirnicama, velika vreća puna čistih ručnika i jedna teška kanta bijele boje od 15 litara. Jednom starijem korisniku bi trebalo oličiti zidove, prešli su iz sive u crnu skoro, a u tim teškim bojama je i njegov život već dugo. Kanta boje izaziva opće oduševljenje. Radna snaga i volja u udruzi postoje, no sredstava nema nikada dovoljno da se pokriju potrebe .
Udruga skrbi o korisnicima nakon što sklopi ugovor sa Centrom za socijalnu skrb. Mahom su to brojni usamljeni umirovljenici raštrkani po okolici koji preživljavaju od socijalne mirovine od 900 kn. Tu je i Crveni križ koji donosi lijekove i obavlja što je potrebno za svih njih koji to ne mogu sami. Gračac tim ljudima nikada nije bio najljubaznije mjesto za život. Rat, naseljavanja, iseljavanja, kriza. Većina ih je ostala samih dok su djeca išla trbuhom za kruhom. Starije osobe sa zdravstvenom dijagnozom i poteškoćama, malom mirovinom i bez bližnjih u domu, mogu se obratiti udruzi da bi postali njihovi korisnici. Na šest korisnika brine se jedna gerontodomaćica, izučena kroz projekt -Zaželi-, a udruga uskače za sve što može, od kućnih popravaka do nabave drva za zimu. Velike su potrebe, već i najmanja potrepština dobro dođe ako se može odnijeti korisniku. Pakovanje keksa,jedno mlijeko, bilo šta.
Dan prije netko je navratio u udrugu pitati je li -donio itko išta – .
Donio je netko i hranu i čiste ručnike i boju za vedrije jutro. Donio je, nije u vitrini.