piše: Filip Ćorlukić... Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Ubrzo nakon donošenja odluke o kupnji kompjuterske opreme, počeli su dolaziti ponuđači. Već nakon prvih razgovora odlučio sam se za najsuvremeniju opremu jednog proizvođača iz SAD.
Bilo je dosta problema dok se prihvatila ta moja odluka. Cijena skromnije dizajniranog uređaja iznosila je oko pola milijuna DEM, pa se u razmatranje ponuda uključio i komercijalni direktor Tedeski. On je – kako je tvrdio – zbog povoljnijeg načina plaćanja predlagao drugog proizvođača.
Na moja tehnička objašnjenja rekao mi je: “Ti si Tesla za tehniku, a ja za komercijalu”.
Konačno je prihvaćena moja odluka, što mi baš nije donijelo njegove simpatije, kao i one od strane Cileva.
Taj se krug “hladnih odnosa” vremenom proširivao. Ugovorom je bio predviđen jednomjesečni besplatni specijalistički kurs u SAD za dvojicu tehničara. Ja sam predlagao mlađe tehničare s barem djelomičnim poznavanjem engleskog jezika, dok su oni koji odlučuju predlagali “zaslužne” starije radnike. Konačno je garantirani termin prošao i nitko nije otišao.
Oprema je konačno stigla i instalirana. Održavanje je ugovorom preuzeo proizvođačev tehnički centar u Gracu. Rad ovog uređaja bio je daleko iznad svega na čemu sam do tada radio i bilo mi je drago da sam se s time temeljitije upoznao. Međutim sve rjeđe sam odlazio u pogon. Inženjerski kadar je bio izrazito loš, a kako u pogonu nije moje “radno mjesto”, oni su smatrali da ih “špijuniram”.
Konačno sam cijelo radno vrijeme provodio u kancelariji gdje nas je bilo četvero. Da bih nešto radio, počeo sam raditi na rukopisu Objedinjenog Evanđelja. Pisao sam usporedo, pa mi je za to odgovarao široki valjak na koji stanu dvije A 4 stranice. Svi su znali što radim, ali su se pravili da ne znaju.
Jednog dana mi je došla naša tajnica Maca. Rekla mi je da je njezin rođak iz Slavonskog Broda za diplomski rad u partijskoj školi u Kumrovcu dobio temu o religiji u samoupravnom socijalističkom društvu. On uopće ne zna što bi o tomu pisao, a da je ona čula kako ja pišem nešto o religijama, pa me moli da pomognem njezinom rođaku. Obećao sam da ću nešto napisati na zadanu temu.
“Diplomirao” sam u Račanovoj školi
Bilo mi je drago posvetiti se jednoj ovakvoj temi. Napisao sam desetak stranica i dao ih Maci. Rekao sam joj neka pozove rođaka da dođe na razgovor, jer to što sam ja napisao neće znati braniti.
Prošlo je par mjeseci i ja sam bio na to i zaboravio, kad je jednog dana Maca došla s pletenom korpom, prekrivenom finim bijelim platnom i rekla da je njezin rođak diplomirao i da mi “barem ovo malo” šalje u znak zahvalnosti. Kad sam podigao platno imao sam što vidjeti: veliki kulen, puno kobasica, pola šunke, flaša rakije i flaša vina i sve dopunjeno kolačima.
Nastalo je opće veselje i počeli smo zdušno jesti i piti. Srećom nitko nije došao da to vidi. Pitao sam Macu kako se rođak snašao s mojim tekstom. Rekla je da se on nije usudio ništa mijenjati nego ga je samo prepisao na IBM-ovoj pisaćoj mašini.
Na ispitu su ga pohvalili da je izvrsno obradio tu vrlo zahtjevnu temu. Dala mi je kuvertu s njegovim tekstom. Stvarno ništa nije promijenio, samo su slova ljepša i urednije je napisano.
Među nama je jedino Milan Plantak bio član SK, pa sam mu u šali govorio da nisam u SK, ali sam pod tuđim imenom diplomirao na Višoj partijskoj školi u Kumrovcu.
Nakon Titine smrti
U cijeloj se zemlji postupno počela osjećati besperspektivnost. Nabavka i upuštanje u rad kompjutora za vođenje proizvodnje na novom stroju za proizvodnju papira, bio je vrhunac moga djelovanja. Nakon toga sam se sve teže snalazio kada zapravo nisam ništa radio, a moje ogromno iskustvo nikomu nije trebalo.
Imao sam veliku količinu tehničke literature o proizvodnji papira, pa sam otišao u Školsku knjigu i jednom od šefova, gospodinu Matutinoviću, ponudio da o tomu napišem knjigu. Napomenuo sam da takva knjiga kod nas nikad nije objavljena.
Pisanje nova knjige
Bio je vidljivo zainteresiran, i odmah mi je ponudio Ugovor, koji sam potpisao bez ikakvih posebnih zahtijeva. Nakon ovoga sam imao što raditi, ali sam silno želio otići iz “ustajale žabokrečine” u Zagrebačkoj tvornici papira.
Želio sam otići, ali to više nisam mogao lako kao ranije. Izvan Zagreba sam još mogao naći posao, ali sam prestar da bih selio iz Zagreba. Obilazio sam prijatelje, ali u Zagrebu je vladala nekakva učmalost. Mogao sam pronaći poneki kratkoročni posao po Ugovoru o djelu, ali nikoga nije zanimalo da me za stalno zaposli.
U RIZ-u su mi čak rekli da bi me uzeli, ali da sam za posao koji bi mi ponudili “suviše kvalificiran”. Jednog dana me u gradu sreo direktor ATM-a Zambeli. Rekao mi je da žele osnivati stručnu školu za specijalizaciju kadrova za automatizaciju, i pitao me jesam li zainteresiran da preuzmem vođenje te škole.
Naravno da sam pristao i 85. sam prešao u ATM. Radni stol sam dobio u sobi s Franjom Jovićem i Markom Petrinovićem, jedinim doktorima teh. znanosti u ATM. Divni ljudi. U ATM-u su se bavili više teorijom i izvrsno smo se slagali, ali i dopunjavali.
Škola je bila namijenjena uglavnom dospecijalizaciji postojećih kadrova u ATM-u, kao i održavanju seminara za instrumentarce tvornica u kojim je ATM obavljao montažu. U ATM-u su radili uglavnom uže specijalizirani stručnjaci, a budući da sam jedino ja pratio sve novosti koje se pojavljuju na tržištu, predviđeno je da u manjim grupama sve tehničko osoblje, a povremeno i osoblje iz prodaje, jednom godišnje mora pohađati dvotjedni seminar, na kojemu bi ih informirao o tehničkim novostima. Predavaonicu smo osigurali u školi Nikola Tesla, koju smo snabdjelili svom potrebnom opremom. Konstruirao sam, a u radionicama ATM-a su izgradili kompletnu tzv. regulacijsku stazu, tako da su polaznici mogli vježbali na pravom operativnom automatskom regulatoru.
To je prvi put da je nešto takvo postavljeno u nekoj stručnoj školi uključujući tu i fakultete. U odnosu na tmurne dane u Tvornici papira, na novom poslu sam se u pravom smislu riječi, preporodio. Premda sam po edukaciji trebao biti profesor, uz samo povremena predavanja, cio sam radni vijek proveo na inženjerskim poslovima. U ATM-u sam konačno postao profesor-predavač s izvrsno uređenim tehničkim laboratorijem.
Trajalo je to pet godina. Na žalost, u sveukupnoj krizi koja je prodirala u Jugoslaviju, bilo je sve manje posla i plaće su bile sve manje. Stoga sam se odlučio na odlazak u prijevremenu mirovinu. Nitko mi nije mogao reći kolika će mi biti mirovina, ali sam pretpostavljao da neće biti manja od plaće koju sam primao. Nisam se prevario. Godinu dana nakon umirovljenja krajem 1990, moja je mirovina bila veća od plaće koju bih primao da sam ostao.
Kasnije je došao rat, a ubrzo i propast ATM-a u privatizaciji. Ušli smo u novo, burno razdoblje. Počela je nova faza moga života. Tehnikom se više nisam bavio, ali sam se u pripremama za novi rat sve više uključivao u politiku – no, nikada kao slijepi sljedbenik čudnih novopojavljenih političara nego kao heretik – što prema grčkom izvoru znači: onaj koji misli svojom glavom. O tom zlosretnom periodu imam gotov rukopis za knjigu pod nazivom: HERETIK!