Anđelka Korčulanić
Nikad me tako ne tišti samoća
k’o blagdanom uvečer
dok toplo svijetle domovi tuđi,
a rijeka veselih ljudi ulicom teče.
Ne zastaju koraci pred vratima mojim,
promiču dalje u brzom hodu,
a romor kiše samo glas bi tvoj
mogao pretvoriti u odu.
Muklo oko mene polaže čama
u slojeve duboke tamne sjene
i tek bi milošću Božjom mogao pasti
trak svjetla u moje zjene.