Mirko Popović
Završio
radni dan
hladna kiša sjećanja
gusto kurzivno, uporno i zorno
prati mi korake do hotela Kvarner
to modrina nebeska nad Sarajevom
odmah čim se oljušti ljeto
zagazi u listopad
Opet su u auli hotela
lica nepostojećih
oko profesora J dva studenta
stalno prebacuju nogu preko noge
nekim djevojkama s naočalama
ne stoji kihot, ali ga ne skrivaju
Jedna moja nutrina otpečaćena
očima tužnog D koji me posmatra
potvrđuje: Svi smo (dakle) tu
a ja ne znam gledam li ih i ne znam
mislim li o tome kako su odavno
svi u plavičastom dimu
zapadnih metropola
Ali noću ih posjećujem
nepoznatim prijevoznim sredstvima
napuštam Balkan i duhove
njegovih oblakodera, otpuštam okove
koji još s nulom množe: širina
puta dužina jednoga rata
Izlažem lica kojih nema
ali nakon moga radnog dana ulaze
bulje u mene neuništivim pogledima
dok kroz prozor u daljini vidim kako
nečujno nad Tajnom pada snijeg
Listopad je, nisam zaboravio
njihova lica, osmjehe, glasove
A znam da iz mog debla, iz mojih
izbrisanih godina šikljaju
mlade grane – odjekujem
prazan
u gomili
nasred aule
hotela Kvarner