JEDNOM I (ZA)UVIJEK GASTARBAJTER

piše: Viktorija Banić
Ništa osim šume. Zelenih, gustih krošnji, pitomog mirisa omalenih proplanaka i teškog uzdaha umorne zemlje koju čuje samo onaj tko s nje potječe. Samo to. Vinku je bilo dovoljno, uz čudan osjećaj topline koja nekud odlazi odnoseći potmulu bol iz polomljenih kostiju. Zadnji put.

A nije uvijek bilo ovako. Bio je i on jednom mlad, puno mlađi od sadašnjih domalo sedamdeset. Sedamdeset… Kako to sada beskonačno zvuči.

Jedva punoljetan krenuo je iz svoje Bosne, „tjeran“ brojnom braćom i sestrama, uskoćom sela i duljinom željezničke pruge. Pa eto kad već kreće, odlučio učiniti to kako valja – pravo u Njemačku! Neće biti prvi iz sela, a i vratit će se, nije zauvijek. Samo sada treba predeverati.

Što je ponio? Sve što je imao – najbolju košulju i kapu, rjeđe na kuštravoj glavi, a češće stisnutu u džepu, nije navikao, osim o blagdanima… Novaca? E, da je bilo novaca ne bi ni krenuo. Tek malo, za kartu, do nekud.

U početku je išao pješice, preskačući međaše i grabe, pa malo kolima, a onda i vlakom, kao da su ga tuđe noge nosile. Nebrojena nepoznata, radoznala lica na putu do predalekog odredišta, ispod oka ga pogledavala, baš kao i on njih i eto, nađe se u Zagrebu. Odlučio je zastati. Novaca je ponestalo, a glad stisnula. Našao je neke zemljake na kolodvoru, osjetio kao svoj svoga, obećali mu pomoći. Kažu posla ima, lako će nastaviti za Njemačku.

Ubrzo ga je ščepao jaz između živog grada koji niti noću ne spava i nadničarenja, rijetkog druženja uz čašicu s novim poznanicima s istom mukom i privremenog smještaja u sobici koju je dijelio sa mladim parom radnika.  Odvajala ih je tek platnena pregrada, zavjesa raspeta po sredini prostorije. Tako gazdarica ubire dvije kirije, a njemu je jeftinije i ne voli biti sam. Svojima šalje koliko može, vremenom sve rjeđe, baš kao što su i pisma koja radije prima nego što ih piše. Sjeti se on kuće, drago mu je čuti, ponekad sretne nekoga iz svog kraja, pa se smije, raspituje. I ubode ga u srcu, dugo, dugo nije bio… Najjače zaboli nedjeljom, sjeti se uredne crkvice, naguranog, nestrpljivog naroda, neke druge mise, pod ovom istom kapom nebeskom, a kao da je nikada zapravo nije ni bilo. Samo mutno sjećanje.

Jedne je takve nedjelje, Bože prosti, pod misom, zapeo za dva crna oka. Zapravo, osjetio je pod rebrima kako ga stidljivo bodu pogledom sa rumenog lica ispod uredno spletene kose. Od tada je dolazio češće u nadi da će je sresti. I došla je. Njegova Jelka. Krojačka pomoćnica, djevojka baš po njegovoj volji, tiha i ozbiljna. Vjenčali su se ubrzo, a on joj je godinama, kad bi bio izrazito dobre volje, u šali predbacivao kako ga je ubadala očima, onda, pod misom.

Nisu imali puno, ali puno im nije ni trebalo. Jelka se zaposlila u tvornici, za šivaćim strojem, a Vinko dobio stalan posao skladištara. S Božjim blagoslovom i djeca su stigla. Njih troje. A nakon nebrojenih  podstanarskih sobičaka u kojima se miris memle miješao sa mirisom dunja i sapuna za pranje, od poduzeća dobiše na korištenje i stančić. Malen, ali njihov, pa su mu se svi ti kvadrati činili dva puta veći.

U Bosnu su išli rijetko i ostajali kratko, Vinku uvijek prekratko. Braća se poženila i razišla, svatko svojim putem, sestre poudale, sve osim najstarije Kate koja je ostala s roditeljima, a onda i nakon njih. Dočekivala je ljeti braću, nevjeste, nećake i zetove. Sve se mijenjalo, odlazilo i dolazilo. Osim Kate. Samo je njoj Vinko, navečer kad se sve smiri, kad svi zaspu i kuća odahne od tolike nenadane čeljadi, uvijek ispočetka pripovijedao kako će jednom doći i ostati, zapravo vratiti se. Pa bit će valjda i ta mirovina. Pa će uživati, sjesti ispred kuće u debeli hlad kao nekad i upirati pogled u krošnje, u planine, iste one koje pamti otkad zna za sebe i koje se jedine niti mrvicu nisu promijenile.

A onda je počeo rat, najprije u Hrvatskoj, pa u Bosni. Vinkova su djeca tako stasala u nevrijeme, kuća im je postajala tijesna, a mogućnosti roditelja nedovoljne. Nisu shvaćali, nikad nije bilo dovoljno dobro, a raditi im se baš i nije žurilo. I to je bilo ono što je Vinka mučilo. Niti Jelki nije priznavao koliko. Čak i više od toga što je Kata ostala sama u rodnoj kući. Rekla je da se rata ne boji, samo neka je ostave u selu, ima još ljudi, nisu svi otišli. Mora netko i ostati, kud će sad? Pa ne može sve ostaviti…

I sve bi on pretrpio i loše vijesti i sina na bojištu i preostalo dvoje vječno nezadovoljne djece kod kuće i Katu tamo samu, nebrojene izbjeglice, prognanike, koji ovako veliki grad utiša i prikrije i tako  nametne barem privid normalnog života. Sve, ali Jelka… Jelka ga je brinula. Najprije je ostala bez posla. Zapravo nije bilo odjednom. Posla je bilo sve manje. Razmak između dviju plaća sve duži. Na kraju se nije radilo ništa i na posao je odlazila po navici i govorila kako će biti bolje. Dok jednog dana nije prestala odlaziti.

Kao da je tog istog dana počela i nestajati. Postajala je sve manja i tiša. Toliko da više nije bio siguran diše li noću pored njega, ili je opet ustala i sjedi, sama, pored prozora. Sve ju je češće u mraku tražio, sve rjeđe nalazio samo prazninu i hladnoću. Kasnije je shvatio da je već znala i mučilo ga je, po tko zna koji put, bi li išta bilo drugačije da je ranije upitao da se usudio. Nije bolovala dugo i otišla je tiho. Toliko tiho da mu se učinilo da je i tu posljednju večer samo ustala iz kreveta i sjela pored prozora, kao toliko puta do tada. Jedino što se ovaj put nije vratila. Više nikada.

I postalo mu je sasvim svejedno što je njegova kći vječno namrštena i nezadovoljna žena, sada dio neke druge obitelji, tako rijetko dolazila. Jedan sin je završio u Njemačkoj, onoj istoj kamo Vinko nikada nije stigao. Kaže da mu je dobro. Ponekad pošalje koju sliku. Ima obitelj. Puno radi i dolazi rijetko. Mlađi sin je ostao s Vinkom u stanu, razvojačeni branitelj, s mirovinom i viškom slobodnog vremena, ali i teretom lošeg sjećanja iz vremena rata. Nekad bi u snu vikao, puno pušio, uglavnom sjedio ispred televizora.

A Vinko? Sve se manje osjećao kod kuće u vlastitoj kući, a otkad ni Kate više nema, izgubio je osjećaj da igdje pripada. I da ima potrebu ikamo otići.

I tako se jednog dana iz trgovine više i nije vratio. Samo je hodao. Cijelo prijepodne. Na klupama odmarao i nastavljao. Promatrao ljude u parkovima, gledao djecu, slušao smijeh, viku. I nastavljao dalje, do sljedeće klupe, do sljedećeg parka. Mrak je pao, činilo mu se, odjednom, neupitan i nepozvan i donio prvu noć koju je proveo pod vedrim nebom. Onda su uslijedile provedene u čekaonici na kolodvoru, u prihvatilištu… Jer vratio se nije nikada, a pronašao je nepoznat grad u poznatome i sretao u njemu ljude kakav je i sam. Između. Ponekad bi se družili, nekad sklanjali pogled i obilazili jedni druge kao da se nikada u životu nisu susreli, a da nitko od njih ne bi postavljao pitanje zašto. Bez riječi su se razumjeli.

U posljednje je vrijeme najčešće boravio u jednoj napuštenoj zgradi u samom središtu grada. Nevjerojatno koliko ih je takvih iza šutljivih fasada. Ovu je već u sebi nazivao svojom, isto kao i ono malo osobnih stvari koje je imao,  više, zapravo, nije niti želio imati. Teško je nositi nepotreban teret. Vremenom shvatiš. Kao i to da je život upravo ono što se događa dok ga planiramo.

Ovo je bila obična večer, ni po čemu drugačija od ostalih. Sjedio je uz svijeću i prebirao život, sjećanje. I teško je sa sigurnošću reći je li to od ono malo rakije koju je dugo čuvao na dnu boce za priliku kao što je bila ova ili je noga namjerno stala u prazno. Uglavnom, u trenu je poletio, lagano, ne osjećajući nikakav teret, a već u sljedećem ležao je u čudnom položaju osjećajući zadnji put toplinu života koja iz njega otječe u pravcu one dobro poznate mu kuće i šume i mirisa i zvukova, doma.

Sutra je u crnoj kronici stajalo da je u samom središtu grada u ruševnoj zgradi, vjerojatno nesretnim slučajem, pošto nema naznaka nasilne smrti, padom s visine život izgubio nepoznati, stariji muškarac.

Nemaju pojma da je samo odlučio otići. Kući.