Naša suradnica, novinarka Aleksandra Brnetić u razgovoru s Ivanom T. Grbešićem, predsjednikom Savjeta Vlade Republike za Hrvate izvan Republike Hrvatske
Zagreb/ 26. 12. 2017./ Nedavno je u Zagrebu održana prva, konstituirajuća sjednica 2. saziva Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske. U središtu grada, u hotelu Sheraton, okupili su se predstavnici hrvatskih zajednica iz cijelog svijeta i dva su dana, 18. i 19. prosinca, razgovarali što međusobno, što s predstavnicima državnih tijela i institucija, sveučilišne zajednice i znanstvenih institucija, Katoličke crkve u Hrvatskoj, Hrvatske radiotelevizije i nekih organizacija civilnog društva u domovini.
Predsjednik vlade Andrej Plenković otvorio je sjednicu Savjeta kojem je zadaća pomagati hrvatskoj vladi u kreiranju i provedbi politike, aktivnosti i programa prema Hrvatima izvan Hrvatske.
Članovi Savjeta su već prvoga dana izabrali svoje predsjedništvo. Ono ima pet članova, predsjednika i četiri potpredsjednika. Potpredsjednici su Miljana Glamuzina kao predstavnica hrvatskog naroda u BiH, Ivan Gugan iz Mađarske predstavnik je hrvatskih manjina, Ruža Studer Babić iz Švicarske predstavlja hrvatsko iseljeništvo iz europskih zemalja, a iz Australije dolazi Luka Budak kao predstavnik hrvatskog iseljeništva iz prekooceanskih zemalja. Ivan T. Grbešić iz Toronta u Kanadi novi je predsjednik.
Ivan T. Grbešić pripadnik je drugog naraštaja hrvatskih iseljenika u Kanadi. Zanimanjem je odvjetnik. Kad govori hrvatski, rečenica mu fino teče, ne žuri, bira riječi, artikulira jasno, zabuni li se, riječ će ponavljati toliko dugo, dok ju ne izgovori razumljivo.
Na početku razgovora zamolila sam Ivana T. Grbešića da se sam predstavi, i da kaže riječ dvije o svojim roditeljima.
– Moji su roditelji rodom iz Hercegovine, sa Širokog Brijega. Tata mi se rodio gore u Risovcu, između Vrana i Čvrsnice. Danas je to poznato po Blidinju i po kipu Divi Grabovčevoj. Mama mi se rodila u Dobrkovićima izvan Širokog Brijega. Tata mi je napustio bivšu Jugoslaviju 1965. godine. Kad su ga pozvali da služi u vojsci, on je prebjega u Austriju, i onda je otiša dalje do Kanade gdje je radio po rudnicima cijeli svoj život. Mama mu se pridružila 1974. Oni su počeli svoj život u gradu Sudbury koji je jedno 400 km sjeverno od Toronta, u gradu leda i snijega.
I ja sam se rodio u tom gradu 1975. Završio sam prvi fakultet u Sudburyu. Bilo je to 1997. kad sam na Laurentian University stekao diplomu na političkim znanostima i međunarodnim odnosima. Onda sam 2000. završio pravni fakultet na Sveučilištu u Ottawi. Karijeru sam počeo u jednom financijskom centru kao odvjetnik i bavio sam se međunarodnim transakcijama i financiranjima na Bay Street koja je naša poznata financijska ulica, slična je Wall Street-u u New Yorku. Nakon dosta godina truda postao sam partner u jednoj od najsnažnijih odvjetničkih kuća u Kanadi, u Stikeman Elliott LLP. I tu sam jedan odvjetnik među petsto odvjetnika. (Centrala je u Montrealu, a ITG radi u Torontu, opaska autorice.) Radim na financiranju kompanija i tvrtki koje imaju svoje dionice na burzama u Torontu, New Yorku, Frankfurtu. Evo, nedavno sam odradio treću najveću financijsku transakciju jedne tvrtke koja se bavi rudarstvom u Kanadi, u vrijednosti nekih 730 milijuna kanadskih dolara.
Gdje ste tako dobro naučili hrvatski?
– Hrvatski sam naučio od mame i tate. Kao što možete primijetiti, lijevo uho mi je malo više rastegnuto od desnoga. Jer su roditelji vukli uho i sve su pokušali da govore hrvatski s nama.
Znači, Vi niste jedinac?
– Ja nisam jedinac. Imam brata i sestru koji su mlađi. Roditelji su s nama govorili hrvatski u kući. Od mladih dana smo bili uključeni u folkloru, i u hrvatski nogomet, i išli smo u hrvatsku školu. Sviram tamburicu od kad mi je četiri godine. I harmoniku. Odrasli smo u hrvatskom ozračju i hrvatskom duhu.
Ali Vi ste išli i u kanadsku školu. Kakav ste bili đak?
– Bio sam dobar đak. Oduvijek me je interesirala i lokalna politika i međunarodna politika i politika u bivšoj državi. I to od mladih dana. Ne mogu vam objasniti otkuda mi to osim što su roditelji uvijek sanjali nezavisnu Hrvatsku i uvijek su se borili da se taj san ostvari. Možda je utjecalo to što su oni to toliko sanjali, i patili i željeli da im se ostvari taj san. Kao dijete sam bio stalno prisutan tim razgovorima i diskusijama. Sigurno je to imalo neki utjecaj na moj interes za politička zbivanja na lokalnoj, nacionalnoj i na međunarodnoj razini.
Ako sam Vas dobro razumjela, Vi hoćete reći da Vaši roditelji nisu smjeli putovati u Jugoslaviju. Kada ste prvi puta posjetili domovinu svojih roditelja?
– Moj se tata zvanično nije vratio do 90-ih godina, a sa mamom smo išli samo jednom kad smo bili mali. Nakon što se Hrvatska oslobodila, redovno smo dolazili i sada dolazim nekoliko puta na godinu u Hrvatsku.
Kad se nakon pozdravnog izlaganja predsjednika vlade Plenkovića, a na tom dijelu sjednice smjeli smo biti i mi novinari, otvorila diskusija za vas članove ovog 2. saziva, Vi ste bili prvi koji ste se javili i odmah ste na početku rekli da se zapravo više niste htjeli kandidirati za Savjet. A onda su Vas nakon toga izabrali za predsjednika. Što se u međuvremenu dogodilo? Otkud ta promjena?
– Dobro, ja sam bio u prvom sazivu. Slušajte, mi smo prije četiri godine prvi puta doputovali u Zagreb i sudjelovali smo na svim sastancima. Ali morate razumjeti, kad se daju prijedlozi, a nikada ne čujemo od vlade što je s našim prijedlozima, malo je (poveća pauza) – tužno. I te prve tri godine mi nismo nažalost dobili nikakav odgovor od vlade. A sad, kako razumim, ti prijedlozi nikada nisu ni otišli u vladu. Tako da ja ne znam gdje se to na putu izgubilo.
A prošle godine smo imali sastanak s novim vodstvom ureda za Hrvate izvan Hrvatske, sa Zvonkom Milasom, u Vukovaru. I to je bio sastanak koji je vratio nadu i pozitivno ozračje. I nadu da je netko voljan ne samo slušati nego i otvorenim srcem prihvatiti to o čemu se govori, i netko tko je zainteresiran za ono što se govori. Tome je pridonijelo i to što je Plenković prisustvovao tom sastanku, a pridružila se i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović. To je bila jedna snažna poruka Hrvatima izvan Hrvatske da možda pitanja koja su bitna Hrvatima izvan Hrvatske, su bitna i Republici Hrvatskoj. Mogu vam to i obrazložiti.
Znate, Hrvatska se stvorila prije više od 25 godina a da nije ni jedan predsjednik nije došao u posjetu našoj zajednici u Kanadi, što je po meni – žalosno. Mi smo velika i snažna zajednica i lani je u posjetu došla predsjednica i organizirali smo joj sastanke na najvišoj razini. Taj njen potez je nama pokazao da se u Zagrebu ponovno netko interesira za Hrvate izvan Hrvatske.
Ali Vi govorite sa zadrškom. Vi kažete: možda. Zašto?
– Slušajte, ja sam odvjetnik. Ja bih rekao da to dolazi iz moje profesije. S ovog sastanka u Zagrebu odlazim s vrlo pozitivnim dojmovima. Ja mislim da je ovaj sastanak završio u vrlo pozitivnom ozračju.
O čemu ste razgovarali ova dva dana?
– Razgovarali smo o državljanstvu, o identitetu Hrvata, o glasovanju, o duplom oporezivanju. Jedna od najbitnijih tema, o kojoj smo razgovarali, je položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihov fizički opstanak kao naroda koji bi kao narod trebao imati ravnopravnost, što sada nije slučaj.
Kako Vi kao novi predsjednik namjeravate djelovati? Koji su Vaši radni principi, ljudski, komunikacijski? Što su Vaši ciljevi?
– Prvi radni princip koji morate razumiti je taj da ljudi, koji su ovamo došli, došli su na volonterskoj bazi. Ljudi koji su tu došli, su uspješni ljudi u svojim karijerama i u svojim poslovima diljem svijeta. Iskreno rečeno, ovo nama nije potrebno što se tiče osobnih razloga osim što želimo pridonijeti boljitku ne samo Hrvata u Hrvatskoj nego i ojačati poveznicu između domovinske i iseljene Hrvatske.
Što se tiče konkretnih poduhvata, a spomenuo sam već o kojim smo temama razgovarali, značajno je to što su drugi dan bili prisutni predstavnici raznih ministarstava. Oni su nam dali svoja obrazloženja i informacije o tim pitanjima. Ono što je najbitnije, osjetili smo da ima pomaka. Vidimo da planiraju radne akcije i da su nam dali rokove što se tiče odgovora pa se nadamo da će to roditi ploda.
U svom prvom izlaganju rekli ste i to da građanima Hrvatske, koji žive tu u Hrvatskoj, želite vratiti nadu jer da vidite da u ovoj našoj zemlji nema nade. Kako im to želite vratiti nadu?
– Ja ne bih rekao da nema potpuno nade. Ja bih rekao da fali nade. Ja mislim da smo mi kao narod vrlo kritični i dosta negativni. U roku 25 godina puno se stvari promijenilo u Hrvatskoj, i puno je pozitivnoga. Ali, mi smo isto tako nestrpljiv narod i mi želimo da ono šta je bilo pod komunizmom, da se to može promijeniti u roku od 25 godina. Ta nestrpljivost nam je malo problematična. Ali ja osobno vjerujem da je tu puno bolje nego što ljudi misle, ali također mislim da može biti još bolje.
Kako Vi tom boljitku želite pridonijeti?
– Slušajte, mi smo savjetodavno tijelo. Hrvatsko iseljeništvo je tijekom rata pomoglo financijama, bilo to humanitarnom pomoći, bilo to oružjem, intervencijama, lobiranjem.
Većina Hrvata izvan Hrvatske koji su aktivni, su djeca onih ljudi koji su napustili bivšu Jugoslaviju 60-ih, 70-ih godina. Ta generacija je završila školovanje i sad su na položajima gdje su u mogućnosti otvoriti vrata koja bi možda bilo malo teže otvoriti ljudima iz Hrvatske.
Dokazalo se u 90-ima da kada Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati izvan Hrvatske rade zajedno, i kad vuku kola u istom smjeru, šta se sve može stvoriti. Ja mislim da je vrijeme da se to zajedništvo i ta suradnja obnovi.
Kad sam razgovarao s premijerom spomenuo sam strpljenje, ali spomenuo sam i jednu bitnu stvar, a to su – rezultati. Mi smo voljni pomoći, mi smo voljni žrtvovati naše vrijeme i naš trud, ali želimo vidjeti – rezultate. Jer naši Hrvati kad mi dođemo kući, prvo će nas pitati da li će se što ostvariti. Pitat će nas za pozitivne iskorake, ali i za negativne stvari koje su izašle na vidjelo na našim sastancima. Prve tri godine sam stalno govorio: Ne očekujte puno. Nemam nade da će išta biti od toga.
Ali mogu vam reći da u ovih zadnjih godinu dana od kada je Zvonko Milas preuzeo državni ured, da ima nade. Čovik ima energije, čovik ima ljubavi, čovik radi srcom, dušom i glavom. Čovik je stalno na putu i teško je biti nemotiviran kad vidiš da se netko toliko trudi. U svom uredu on sada ima jednu pristojnu ekipu koja se žrtvuje da ojačaju odnosi između domovinske i iseljene Hrvatske do maksimuma.
Još jedno, a time i zadnje pitanje. Kad se vratite u Toronto, koji će vam biti prvi potezi?
– Prvi potez će mi biti da stupim u kontakt s našim dopredsjednicima, iz Bosne i Hercegovine, iz zemalja gdje su naše manjine, iz Evrope i prekooceanskih zemalja, i da se dogovorimo za komunikacijsku strategiju vezano uz članove Savjeta i da počnemo aktivno raditi što se tiče odbora.
Jer na kraju dana, problemi u Bosni i Hercegovini su drugačiji od onih koje imaju manjine, Evropljani ili oni u prekooceanskim zemljama. Jer u Bosni i Hercegovini se radi o opstanku naroda, a na drugoj strani spektra, recimo u Čileu gdje prijeti asimilacija, radi se o opstojnosti identiteta.
Oprostite, još nešto. Sad mi je to palo na pamet. Što je s mrežnom stranicom? Da li ste razmišljali o stvaranju nekog internetskog portala, foruma koji će biti dostupan svima, ne samo vama, članovima Savjeta, nego običnom čovjeku, bazi?
– Baš smo u zadnjoj točki na sjednici razgovarali o raznim modelima komunikacije. Jedan od procesa koji ćemo otvoriti sljedećih dana i tjedana upravo je ta komunikacija. Prvi nam je korak da ju – popravimo. Želimo veću transparentnost i želimo da ljudi znaju šta se po državnim tijelima radi po tim pitanjima o kojima smo sada tu razgovarali.