Mirko Popović
Nisu to kiše više
ni plave, ni čujne
ni vidljive
Mora da alkemija plodi
ni tužne, ni sretne riječi
jednog dalekog
budućeg travnja
a ja joj posloženo sjemenje
nemušt bez očiju vidim
i iza razuma pitam
(dok negdje iznad trnja
blijedi i tinja mjeseca
a kolorit biva nečiji glas)
je li i to što ponire
u gole grobne istine
je li i to sklad