ŽELJKO PROTIV ŽELJKA

KOLUMNA POVODOM
piše: Sandra Marelja-Mujić
Nije nam ni ovaj tjedan bilo lako, bijasmo opet svjedoci okrutnosti ljudske sudbine i nećemo se tako lako oporaviti od pročitanog i viđenog. Da je u patnji spas, učili smo od malih nogu i ovo razdoblje Korizme nas neprestano podsjeća na to, a živi svjedok vjere u tom smislu se pokaza ovaj put jedna hrvatska glumica …eeee, ne ona šta je otišla u karmelit, to je Edita …nego ova šta je provela tri dana spavajući na graniliji ispred nekadašnjeg stana okružena lažnim Vuitton torbama. Moram priznati da me to više suza koštalo nego gladovanje onih žena iz Kamenskog. Čak mi koljaža novinara u Siriji ovaj tjedan nije dirnula tonalitet žica koliko je to postigla ova monodrama radi par kvadrata zagrebačkog stana.
I tako, u najkatoličkijoj zemlji s ove strane Ekvatora, u preduskrsnom vremenu suosjećanja, hrvatska javnost je mogla samo slijegati ramenima nad nesretnim događajima dotične dame; žene, majke, kraljice. Istodobno iznemogla i preplanula (?) , suznih očiju i velikog izrasta, mukotrpno je čekala svakog slijedećeg fotoreportera da ovjekovječi njenu patnju koja je dobijala na volumenu iz sata u sat. Osupnuti tom nezavidnom situacijom, na tren smo zaboravili vlastite neplaćene račune, odlazak na Zavod za zapošljavanje i sedmomjesečno čekanje na termin za magnetsku rezonancu.
Samo na tren se probajte staviti u taj nezavidni ženski položaj, u tu nepodopštinu koju si je božica sudbine Moira ovdje priuštila. Cijeli život se punim prsnim košem boriš za stanje na imovinskoj kartici i ostavljaš i zadnji puknuti nokat za kvadrat stana, a ono te dočekaju zatvorena vrata i nova brava. Šta ti drugo preostaje nego da štrajkaš pred vratima na prljavom stubištu dok se iz stana iznad širi miris netom kuhane juhe i umirovljenici silaze gore dolje sa svojih deset boca ambalaže, ne bi li im ostalo za parizer. I usput te još maznu sa onom vrećom u kojoj to tegle, onako stari i nespretni u svojim Varteksovim jaknama koje su nabavili još od posljednje plaće.
Ne znam dokle ste stigli u svojoj empatiji, ali mene već malo stiska oko srca. Zamislite sada, uz to sve, da ste i ozlijeđeni. Pored svih emocionalnih pukotina i mentalnih ogrebotina, još ste i ozbiljno fizički ozlijeđeni. Mislite kako nema davno da ste na nekoj dubrovačkoj terasi grickali nožice škampa sa žara dok su iznad vas sjale zvijezde, a sada vam ostao samo tužan pogleda na vlastiti papak u longeti i selotejp koji to sve pridržava dok ne odu fotoreporteri.
Tu vam se već počnu usta sušiti od tolike muke, tu ste već pred Zidom Plača negdje duboko u sebi, tu se ne možete othrvati svom suosjećanju. To je gore nego kad kupite krafnu , a u njoj nema marmelade. Gore nego kad dođete na red na Socijalnom i onda stave znak za marendu. Gore nego prazna baterija mobitela. Bitter i lemon zajedno. Užas.
Što joj je jadnoj u tom trenu moralo sve biti na pameti?
Da sam barem odabrala drugog Željka …sigurno misli jer ovaj se nije pokazao dobrim sparing partnerom. Da sam barem odabrala najpotentnijeg gradonačelnika s ove strane Ekvatora, i on je Željko. Njega, tog nedodirljivog mitološkog pastuha, tog svirepog dalmatinskog ljubavnika koji jednim treptajem zapali pola Marjanske šume, a drugu polovicu posječe radi Faninog restorana. S njim ne bi sigurno završila u longeti, jer on ima revolucionarna rješenja i za hodanje po ledu.
Ali, nisam. Odabrala sam patnju i to je moj put.
Sad moram požuriti jer nam je istekao parking, a kćer me čeka u autu.