piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Ovaj se prvi dio mojih sjećanja dovršava prikazom događaja u vrijeme 1948. godine, kada se pod snažnim pritikom Staljinove rezolucije Informbiora, a u izvanredno riskantnom političkom zaokretu i okrutnom masovnom slanju na Goli otok onih sljedbenika koji su ga zapravo doveli na vlast, diktatorska Jugoslavija maršala Tita postupno počinje reorganizirati u svojevrsnu demokratskiju Jugoslaviju predsjednika Tita.
Budući nas se već sedamdest godina indoktrinira političkim idejama ratne i neposredne poratne faze Titova djelovanja, u političkom korpusu državljana RH vlada prava zbrka i oštro suprotstavljanje čak i oko temeljnog pojmovnika. To već od uspostave neovisnosti RH rezultira i dodatnom političkom nestabilnošću, jer npr. ono što se danas u RH podrazumijeva pod pojmovima fašizam i antifašizam – potpuno je besmisleno. Da bismo to razumjeli, ovdje ću se pored ostalog ukratko pozabaviti izvornim značenjima.
Još od početka industrijske revolucije u 18. stoljeću, pojavljuje se i sve više raste realni sukob između rada i kapitala, nakon francuske revolucije simbolički označavanih kao “ljevica” i “desnica”. Uoči I. svj. rata u Evropi je već djelovalo nekoliko socijal-demokratskih stranaka. No, u idejnom okviru “ljevice”, nakon Prvog svjetskog rada u Rusiji je krvavom revolucijom vlast preuzeo lijevi totalitarni režim boljševičkih komunista, a kapitalizam, uključivši tu i socijalne demokracije, proglašen je glavnim ideološkim neprijateljem,.
U Moskvi je organizirana je moćna Komunistička internmacionala (Kominterna) koja je pomoću lokalnih komunističkih partija u ratom destabiliziranim evropskim državama snažno umanjivala njihovu stabilnost. Stoga je kao reakcija na totalitarni internacionalni socijalistički sustav nazvan komunizmom, u Italiji vlast preuzeo totalitarni, ali domovinski socijalistički sustav: fašizam (zajedništvo).
Činjenica je da je gospodarski, ali i u svakom drugom pogledu, talijanski fašizam bio neusporedivo bolji i učinkovitiji od sovjetskog komunizma. Bio je daleko manje okrutan i nisu ubijali političke protivnike. Tako je djelovanje komunista u Italiji uskoro potpuno prestalo, a bila je iskorijenjena je i tradicionalna talijanska mafija.
Zbog učinkovitosti otpora širenju internacionalnog komunizma, fašizam je kao nacionalni (u smislu: domovinski) socijalistički sustav postao vrlo popularan u evropskim državama, ali i u SAD-u.
Nekoliko godina kasnije je u Njemačkoj vlast preuzela totalitarna Nacional-socijalistička partija. Premda formalno organizirana po uzoru na talijanski fašizam, zbog naglašenog naciknalizma i doktrinarnog dodatka najokrutnije varijante rasizma, posebno prema Židovima i Romima, taj sustav vlasti ne bismo smjeli nazivati fašizmom, nego nacizmom. Za Nijemce je to bio izvrsno organiziran totalitarni socijalistički sustav, koji je gospodarski bio naglašeno učinkovit.
Staljin je vrlo brzo uvidio učinkovitost tih sustava, pa je politički pojednostavljeno, sve ratne neprijatelje proglasio fašistima. Savezništvo sa zapadnim saveznicima u kasnijem ratu protiv Njemačke proglasio je “Antifašistikom koalicijom”, dok su je Zapadni saveznici nazivali “Protuhitlerovskom”. Međutim, nakon rata je Staljin sve neprijateljske države proglasio fašističkim, pa su to uskoro postale i USA i UK, a nakon razlaza s Titom 1948. radio stanice Sovjetskog bloka su brujale povicima: “Tito i njegovoj fašistička banda”.
Prema izvornoj podjeli na rad i kapital – lijeve i desne – uz demokratske socijalne sustave, fašizam i nacizam zapravo spadaju u područje ljevice, dok ih je Staljin svrstao u desničarske ideologije.
Vrlo vješti pragmatičar Tito je u ratu potpuno prihvatio Staljinovu “borbu protiv fašizma” kao univerzalnu odrenicu: ali je svjestan njezine bezsmislenosti desetk godina nakon rata čak i za udruženje žena dokinuo naziv “Antifašistički front žena”. Nažalost, pokojni predsjednik Tuđman nije razumio poteze velikog političkog manipulatora Josipa Broza. Njemu kao da je u podsvijesti ostala psihološki duboko ukorijenjena ratna parola: “Smrt fašizmu – sloboda narodu” kojom se poziva na borbu protiv svih “antifašizmom” zamislivih neprijatelja, a tko ne voli slobodu?. Tako predsjednik Tuđman, nekada privilegirani Titov general, odrednicu “antifašizam” naknadno stavlja u Preambulu Ustava RH. Na nesreću je unutar te njegove nespretno definirane “nacionalne pomirbe”, ta politički dominnatna politička odrednica, omogućila bivšim partizanima i njihovim slijedncima, da za razliku od Udruge ratnih veterana “Hrvatski domobran”, organiziranju osnivanje “Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH”, ogromnog političkog utjecaja, a prije svega u svome tumačenju događaja oko NDH, još uvijek sliepo slijedeći čvrstu plitiku zataškavanja i nepriznavnja.
Tito je bio najsposobniji učenik Kominterne, učenik koji je nadmašio svoje učitelje. Ponašao se kao okrutni boljševik, što mu je zapravo bilo samo sredstvo za postizanje vlastitih ciljeva. Uspio je preživjeti sve Staljinove čistke, a kad je postavljen na čelo KPJ, uklonio je s položaja sve marksističke romantičare i uspostavio kruti centralizam. Uz kombinaciju izvrsne propagande i krajnjeg radikalizma u ratu se uspio nametnuti kao neosporivi vođa, a nakon završetka rata, bleiburškim je zločinom organizirao eliminaciju ogromnog broja hrvatskih vojnika i civila i time se osigurao od eventualnih budućih neprijatelja. No, o tomu se moralo šutjeti – kao da se nije ni dogodilo.
I u zataškavanju je bio vrlo temeljit, pa mu to nije bilo dovoljno, nego je zahtijevao uklanjanje svih materijalnih tragova da su branitelji NDH uopće postojali. Stoga je njegov poslušnik ministar MUP-a Federalne republike Hrvatske Vicko Krstulović pod brojem 2,811/45 od 06. srpnja 1945. izdao sljedeću zapovijed, po kojoj su zaorana groblja vojske NDH:
“Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine, ogradne zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva kojima je određen prostor za groblje na kojima su se odijeljeno pokapali okupatorski vojnici. Vanjska obilježja na pojedinim grobnim humcima, križeve, ploče i sve druge znakove treba ukloniti,.. “
Zapovijed je izvršena onako kako je zamišljena, zaorana su vojna groblja branitelja, ali ne i ona “okupatorskih” vojnika. U odnosu na ovaj antologijski primjer ranog titoističkog barbarstava, afganistanski su Talibani bili prava nevinašca.
Nakon rata Tito je četiri godine uspješno despotski vladao i učvršćivao svoju vlast. Toliko se bio osamostalio da je to postalo sumnjivo Staljinu, pa ga je odlučio ukloniti. U tu je svrhu proglašena Rezolucija Informbiroa. No lukavi je Tito imao i “plan B”, a da bi ga mogao ostvariti prvo je Golim otokom, otokom Grgurom i na druge načine eliminirao najradikalnije sljedbenike, t.j. one koji su ga zapravo doveli na vlast. Uz njih su “za svaki sigurnost” nastradali i mnogi drugi. Istovremeno se uspio staviti pod američku zaštitu.
Od tada je Tito uspješno djelovao na dvije potpuno različkite razine: U javnoj je počeo s otvatranjem Jugoslavije svijetu i s postupnim uspostavljanjem “samoupravnog i humanog oblika puta u socijalizam”, dok je s druge zadržao represivni policijski aparat (UDBA), koji se i dalje obračunavao sa stvarnim i pretpostavljenim protivnicima.
Kao što ogromna većina građana, pa čak i mnogih visokih političkih djelatnika i armijskih časnika nisu ništa znali o strašnom bleiburškom zločinu, tako smo i nakon povratka kući zlosretnih inforbirovaca od njih mogli saznati vrlo malo – ili ništa.
Dok su neposredno nakon rata njegovi izvršitelji “fašiste” jednostavno ubijali i bacali u jame, na Golom otoku su njegove nekad najvjernije “antifašiste” ostavljali na životu, ali su ih mučili do zadnjeg dana. No, da bi perfidija bila još veća, nisu ih oni zlostavljali, nego su ih tjerali da muče jedni druge. Prema životu zatvorenika na Golom otoku i otoku Grgur, život zatvorenika sovjetskih gulaga bio je mnogo humaniji. Čak i kada su ih temeljem “Opće amnestije” krajem 53. pustili kućama ostali su stigmatizirani.
Međutim, njegova gluma humane osobe po “planu B” bila je zaista čudesno uspješna. Otvorio je granice, unaprijedio je gospodarstvo, građansko sudstvo bilo mu je bolje nego što ga danas imamo, a o socijalnoj sigurnosti da i ne govorimo. Živjeli smo mnogo bolje od građana svih zemalja pod sovjetskom dominacijiom, a na međunarodnom planu Tito je uspio postati neokrunjenim “carem” Pokreta nesvrstanih zemalja.
Bio je đavolski uspješan zavodnik u svakom pogledu, pa kad je umro za njim su iskreno plakali čak i mnogi sinovi žrtava postbleiburškog pokolja, dok jedan moj prijatelj, doktor zanosti, bivši uznik Golog otoka i danas tvrdi da za to nije bio kriv Tito – “nego oni niži”. Neosporivo je da je Tito bio najinteligentniji i najlukaviji političar sredine prošlog stoljeća; prevario je i Staljina i Čerčila, ali i mnoge druge.
Simbolički rečeno: on je zapravo bio nešto kao inkarnacija samog Lucifera. Ovo je zapravo najviša moguća ocjena njegove inteligenciije – naravno ne i morala. Nakon svih zlodjela u diktatorskoj fazi svoje vladavine slavimo ga kao maršala, ali i kao dobroćudnog starog šefa države, a njegov “antifašizam” koji je bio samo maska, politička izmišljenica, danas je apsolutno dominantna ideologija u RH!?
Slikovito rečeno: on je bio kompjuterski racionalan. Bez emocija! Nikoga ne mrzi niti voli, ali ako je to u interesu onoga što želi postići, spreman je pružiti ogromnu pomoć, ali i na najokrutniji zločin uništiti. Tajnjm pismima NKVD-u protiv onih koji su stajali na putu njegovu uspjehu u Sovjetskom savezu, likvidirao je brojne “drugove”, među njima i Sekretara KP Jugoslavije Gorkića i došao na njegovo mjesto.
Kad su Nijemci razbili Jugoslaviju, on nije reagirao, ali kad su napali Sovjete, on je vidio svoju šansu i vješto pokrenuo “Narodno oslobodilački” ustanak. “Oslobodilačka” botrba je vrlo uspješan propagandni trik. Ratovao je najviše u NDH, koja nije bila okupirana, da bi je trebalo oslobađati, a čak ni u cilju propagandnog oslobađanja nikad nije ni pokušao osloboditi npr. uznike Jasenovačkog logora gdje je stvarno bilo uznika koji su vapili za slobodom.
Njegov je jedini cilj bio usposatva države u kojoj će on vladati. U borbama je poginuo ogroman broj ljudi, a budući je Hitrlerova Njemačka poražena, Jugoslavija bi samom tom činjenicom opet bila slobodna. Ne bi bilo bleiburških i drugih strahota prvih godina Titove Jugoslavije.
Zaključak
U svome izlaganju nisam pisao o događajima o kojma sam čuo od drugih, nego samo ono čemu sam osobno svjedočio, i to bez ikakvih ideoloških polazišta. Prema tomu, to i nije mogao biti prikaz stanja u cijeloj NDH, nego samo u područjima u kojima sam boravio i na temelju čega tvrdim na je npr. u Tuzli sve do dolaska partizana vladala nezločinačka, pravna država. To potpuno odudara od upornih tvrdnji hrvatskih “antifašista” o cijeloj NDH kao zločinačkioj državi, a o partizanima samo kao osloboditeljima. Međutim, činjenica je da da su se u NDH borili indoktrinirani rušitelji protiv branitelja države, koju su smatrali svojom domovinom, pa im nije bila potrebna nekakva politička indoktrinacija
Na završetku prikaza ovog dijela naše prošlosti, koji karakterizira promjenu Titova djelovanja od okrutne maršalske u mnogu ljudskiju predsjedničku fazu djelovanja, nužno je shvatiti stvarnu jednakovrijednost dvije na prvi pogled uzajamno isključujuće činjenice:
A.- Do 1948. g. maršal Tito je bio najveći poslijeratni zločinac u Evropi.
B.- Zadnjih dvadeset godina vladanje predsjednika Tita, bile su najbolje godine koje su ikada u prošlosti doživjeli narodi područja njegove Jugoslavije.
Nepriznavanje bilo koje od ove dvije činjenice, temeljni je uzrok sedamdestgodišnje borbe naših demona prošlosti. Tek kada to shvate indoktrinirani titoisti kao i ostali građani RH, moći ćemo se okrenuti budućnosti.
Knjigu „Moja sjećanja na minulo stoljeće“ možete naručiti naručiti kod izdavačke kuće Ceres.
Kontakti izdavača: