piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Na blagdan Sveta Tri Kralja
Bila je tradicija da uoči blagdana Sveta tri kralja dječaci obilaze katoličke kuće, noseći malu štalicu u kojoj su bile jaslice s malim Isusom i pred otvorenim vratima domova pjevaju prigodne pjesmice, nakon čega od domaćina dobivaju mesa, kolača, a često i novca.
To je nama bila dobra zarada, ali je za to trebalo dobiti dozvolu od župnika.
Bilo je i onih grupa koje su to činile bez dozvole, ali ako ih je ulovila policija, sve im je bilo oduzeto. No, pojavljivale su se i grupe odraslih, koji su čekali u mračnijim ulicama, pa otimali sve što su ti momčići zaradili, a ponekad su znali i razbiti štalicu s jaslicama.
Već od druge godine od kad smo došli u Tuzlu, Tonćo i ja smo svake godine s još par dječaka nosili te jaslice. Budući smo ministrirali u crkvi, župnik nam je uvijek davao pismenu potvrdu. O tomu ranije nisam govorio, ali te godine 1943. to je bio poseban doživljaj. U mojoj smo sobi napravili lijepu štalicu, pa uz sve ono što smo obično stavljali u nju, ovaj put sam pomoću baterije, dvije odvojene žaruljice unutra i jednom postavljenom iza papirnate zvijezde postavljene iznad štalice, te ugrađenog prekidača, instalirao raskošno električno osvjetljene.
Odjenuli smo se u kraljeve kako smo najbolje znali i, kao obično, krenuli čim se smračilo. U svim su nas kućama radosno primali, a djeca su bila oduševljena osvijetljenim jaslicama. Naka su govorila da su ljepše nego one u crkvi. U torbi nam se skupljalo sve više mesa, kolača, oraha, suhih šljiva, a i torbica s novcem sve se više popunjavala. Kad smo bili negdje iza tržnice, krenuli smo prema kući, ali su nam se na putu iznenada našla dvojica odraslijih mladića. Pogledali su štalicu, opipali torbu s mesom i kolačima, pa nam se nekako prijateljski obratili riječima: «Lijepe su vam jaslice, a i torba vam je puna. Hajde da se nagodimo. Dajte nam sve što ste dobili i nećemo vam razbiti štalicu, pa možete obići još puno kuća. Ako nećete; mi ćemo štalicu razbiti a ono što nam treba oteti. Odlučite se!».
Bili su od nas puno jači i tu se nije imalo što razmišljati. Istresli smo našu torbu u njihovu, koju su oni već imali pripremljenu, predali im novac i tužno krenuli prema kući. Prolazili smo pored poznatih katoličkih obitelji, a da ni jedan od nas nije spomenuo da ih posjetimo. Ja sam pogledom lutao po fasadama kuća i odjednom mi se pogled zamrzne na krupnom natpisu iznad vrata jedne zgrade: «MALI PARIZ». Pred vratima je stajao stražar s puškom. Bio je to zapravo posebni lokal za njemačku vojsku, u koji su uvečer dolazile i mnoge, lijepe i dobro odjevene mlade žene. Većinom to nisu bile Tuzlanke.
Odluka je bila munjevita.
“Idemo pjevati Švabama”, glasno sam se obratio malim partnerima.
Tonćo me je zaprepašteno pogledao, pa nekako plašljivo upitao:
“A znaš li ti šta je tu. Šta će reći župnik?”
Odgovorio sam da su i Švabe katolici, odredio kratak scenarij, glasno zapjevao: “Betl’em evo nije daleko...” i krenuo prema ulazu. Njih dvojica su prihvatii pjesmu i krenulu za mnom. Ne znam jesam li to pravilno izgovorio, ali kad smo došli do stražara, ja sam mu na njemačkom jeziku zaželio Sretan Božić i Novu godinu. On nas je s čuđenjem promatrao, a zatim upitao što želimo. Rekao sam mu da želimo s betlehemskim jaslicama pjevati njemačkim časnicima. On je malo razmišljao, povirio u štalicu, pogledao u torbu s hranom i maknuo se u stranu.
“Warum nicht (zašto ne)”, slegnuo je ramenima i proustio nas da uđemo.
Kad smo otvorili vrata pred nama se pokazala prilično velika dvorana. Okolo su bili stolovi uz koje sjedili vojnici, a uz neke je bila i po koja djevojka, orkestar je tiho svirao, a nekoliko parova je plesalo. Budući da nitko na nas nije obraćao pažnju, ja sam glasno svima poželio sretan Božić i Novu godinu i odmah smo zapjevali par strofa prigodne pjesme:
«Betl”em evo nije daleko».
Glazba je prestala i svi su s čuđenjem pogledali u našem pravcu, na što smo mi odmah počeli na njemačkom jeziku pjevati:
“Stille Nacht, heilige Nacht… (Tiha noć, sveta noć)”.
Nakon kraćeg je vremena jedan pukovnik na plesnom podiju pustio svoju partnericu, rukom pokazao oprema orkestru, pa prema nama i glasno počeo pjevati – preuzevši istovremeno ulogu kapelnika. Orkestar je zasvirao, oni koji su sjedili oko stolova ustali su i svi zapajevali. U tom se pjevanju bilo toliko osjećajnosti, čežnje, ali i tuge, da je to nemoguće riječima iskazati. Dugo su pjevali, a da ne bismo kvarili ugođaj, mi smo pjevali vrlo tiho.
Kad je pjevanje završeno, jedan visoki plavokosi bojnik se okrenuo u stranu i skriveći maramicom obrisao suze. To me je ganulo, ali i zaprepastilo. Njemačke sam vojnike smatrao oličenjem krute čvrstoće, pa me taj izljev osjećajnosti na neki način zbunio. Čaroliju je naglo prekinuo Tonćo. Otvorio je praznu torbu i krenuo prema stolovima glasno uzvikujući uobičajeno:
“Ja sam Gašpar – Gaša, volim mesa i kolača…”
Svi su se tgnuli kao iz sna, onaj pukovnik se nasmijao, uzeo tanjur s mesom sa stola i istresao ga u Tonćinu torbu. Zatim je izvadio novčanik i meni u kutiju smiješeći se stavio nekoliko novčanica, pa me potapšao po ramenu zahvaljući mi se. Mislim da nam je svatko od prisutnih barem nešto dao, a budući je naša velika torba bila premala, višak su trpali u nekakvu vojničku torbicu, koju se negdje pronašli.
Veselo smo krenuli kući, a misleći na sve ono što nam se dogodilo, na pamet mi je nekako došla uzrečica: «Bog dao – Bog uzeo», pa sam je sjetivši onoga što su nam na Badnjak uzeli preokrenuo u: «Bog uzeo – Bog dao». Razdragan s ovim iznenadnim dobitkom, prestao sam dalje mozgati, pa sam glasno uzviknuo: “Mi smo bogatiii…” i ubrzao korak prema kući.
Kad smo došli i istresli “robu” na stol, prvo smo Tonćinom prijatelju dali njegov dio i on je otrčao kući, a majka se počela krstiti.
“U ime Isusovo sveto, dico, od kud vam ovo?!”
A bilo je tu šunke, pečenog odojka, kobasica, kolača, pa čak i čokolade, koju nismo vijdjeli od prije rata. Bilo je svega mnogo više nego što su nam oni vojnici uoči Božića odnijeli. Majci se nisam usudio reći pravi izvor, nego sam rekao da nas je jedan njemački oficir s ceste skrenuo u njemačku komandu, jer su oni tamo slavili. Ona je malo zbunjeno kimala glavom, a onada je pronašla rješenje.
“Dico, to nam je Bog dao zato što smo onim jadnim vojnicima oprostili što su nam uzeli baklavu i ostalo. Sutra u crkvi zapalite sviću svetom Anti.”
Zatim je odvojila jedan dio i rekla mi da to sutra odnesem Marjanovoj majci – nek i njezina dica malo ovog okuse. “Sevap (turc, – dobro djelo) je”, rekla je i počela to pospremati. Onda se opet okrenula prema meni:
“Filipe, ovo su ti Tri kralja poslali za rođendan. Ja ti namam što dati.»
Nisam se toga bio ni sjetio, ali sutradan, 06. 01. 1944. mi je bio rođendan. Navršio sam 16 godina…
Od Kulhaneka smo stalno kupovali mlijeko, a od kada je Marjanov otac otišao s partizanima, obitelj im je teško živjela. Da bismo im barem malo pomogli, molili smo Kulhaneka da nam, kad god može pošalje malo više mlijeka, pa sam to nosio Marjanovoj mami. To smo jutro dobili čak dva litra milijeka više, pa sam to skupa s paketom hrane koji je majka već bila spakirala odnio Jankijevićima. Išao sam skupa s Tonćom i sve smo ih zatekli kod kuće. Premda joj je uvijek bilo neugodno primati ovu pomoć, a ja nikad nisam pristao da mi plati za mlijeko koje sam povremeno donosio, kad je ugledala ono što je bilo u paketu, uzela je komad čokolade i iznenađeno je uzviknula:
“Bože šta je ovo! Djeco kad ste zadniji puta vidjeli čokoladu?”
Ispričao sam joj događaje minule noći i kako smo došli do te čokolade. Dugo je zamišljeno šutila pogleda usmjerenog prema prozoru, a onda kao da je glasno nastavila svoje razmišljane tiho progovori:
“A moj je jadni muž, gospodin, pukovnik, medju onim primtivcima!”
Zatim se ozbiljno obratila meni, pitajući me kamo to nas Bog usmjerava. Rekao sam joj da je njezin muž to morao učiniti, jer bi ga inače ubili kao i mnoge druge. Ovako mu je pružena prilika da preživi.
Taj ju je moj odgovor primirio, a onda me je upitala što ćemo ako sazna župnik. Znaš, on je malo tvrd i neće to htjeti razumjeti. Ispričao sam joj kako je to protumačila moja majka, a ona se glasno nasmijala. Takav govor će on razumjeti, a ako bude trebalo i ja ću razgovarati s njim. Još jednom je zahvalila, pozdravili smo se i požurili u crkvu jer smo ja i Tonćo trebali ministrirati na velikoj misi.
Razgovor sa župnikom, domobrani smijenili Nijemce
Poslije mise, župnik je mene i Tonću pozvao u sakristiju. Pretrnuo sam, ali kad mi je pružio ruku zaželivši mi sretan rođendan, a zatim mi dao jednu krupniju novčanicu, odahnuo sam, pomislivši da smo se sretno izvukli. No, on je malo pošutio, a zatim nas obojicu upita kako smo prošli s obilaskom kuća.
“Čujem da ste imali nekakvih problema?”, kao uzgred je upitao.
Ja sam se priprimio za ovo, ali me je ipak nešto steglo u grudima. Rekao sam mu da su nas napala dva mladića, pa zašutio. Jedno vrijeme me gledao, a onda će nekako posprdno:
“Sve su vam opljačkali, a kući ste donijeli više nego su vama oni uzeli. Kako to?”
Zaskočio me je, a na to nisam bio spreman, pa sam se počeo izvlačiti pričajući kako smo putem svratili do njemačkih časnika – na što me on ljutito prekinuo:
“Išli ste tamo gdje pravi kršćani ne idu. Tebi je Flipe šesnaet godina i ti znadeš što je javna kuća, pa još tamo vodiš mladog brata i njegove prijatelje!”
Zbunjivalo me je dok je zaobilazio, ali sam na direktan napad bio spreman.
“Velečasni, nismo mi bili u nikakvoj javnoj kući. Išli smo s jaslicama njemačkim časnicima. I oni su kršćani i njima je Božić. Da ste samo vidjeli kako su svi pjevali Stille Nacht. Jedan je major čak i plakao. Mama kaže da nas je sam Bog tamo poslao. Njemačke smo časnike podsjetili na Božić, a Bog nas je nagradio da su nam oni dali više nego sto su nam njemački vojnici uoči Božića ukrali.”
Na to se on počeo smijati.
“Nemoj mi tu mudrijašiti i ne spomini svoju majku. Ona je svetica i ima pravo tako misliti i govoriti. Ti nemaš to pravo. Ti si mudrijaš, a mudrijaše ne voli ni jedna vlast. Pazi se! Pazit ću i ja na tebe, pa ako napraviš bilo kakv majmunluk – iduće godine nema dozvole za nošenje jaslica.”
Na žalost, više za to nije imao prigode…
Došao 3. Domobranski lovački zdrug
Građanska vlast je normalno funkcionirala, ali sve do par mjeseci iza Božića, u gradu je njemačka vojska bila apsolutno dominantna, dok je naše bilo zanemarljivo malo. U okolici je stanje bilo relativno mirno. Na davadestak kilometara udaljenom Ozrenu bilo oko 30.000 četnika, koji su oskudjevali u svemu, pa su u zadnje vrijeme sve češće napadali i pljačkali vlakove na pruzi Tuzla – Doboj. Smirila ih je Prinz Eugen divizija. Opkolili su ih, razoružari, a nakon što su četnici obećali da više neće napadati prugu, nego da će se boriti samo protiv partizana, Nijemci su im vratili oružje.
Nekako u to vrijeme iza Ilinčice su se pojavile veće partizanske snage. To smo znali po tomu što su Nijemci pucali iz Tuzle s ona četiri velika topa. Obzirom na veliku blizinu, od siline eksplozije razbilo nam se staklo na prozoru. Zato smo odmah otvarali sve prozore prema ulici, a što je najzanimljivije, ako sam gledao nešto dalje ispred topa, lijepo bih vidio granatu kako se brzo udaljuje preko Ilinčice.
U domobranstvo se išlo po pozivu, a kao regularna vojska domobrani su raspoređivani po cijelom području države. Međutim, ustaška se vojnica sastojala uglavnom od dragovoljaca. U samom početku pristupanje tim postrojbama bilo motivirano i političkim opredjeljenjem, da bi to uskoro preraslo u želju za obranom domovine. No već negdje od sredine 1943. ljudi su pristupali ustaškim jedinicam i zbog praktične pogodnosti služenja u svome mjestu, ili negdje u bližoj okolini. Nije bilo potrebno upućivati posebne pozive za javljanje u dragovoljce.
Medjutim, tuzlansko je zapovjedništo njemačkih SS odreda raspisalo natječaj za dočasničku školu u Njemačkoj. Tonćo se želio prijaviti, ali je otac saznao pa je to spriječio. Jedan je Tonćin prijatelj otišao, a nakon završetka školovanja nije bio stavljen na raspolaganje hrvatskim oružanim snagama. Javio se iz Varšave. Bio je u protuzračnoj obrani, u sastavu njemačke vojske.
Konačno je većina njemačkih postrojbi napustila Tuzlu, zamijenila ih je dugo očekivana hrvatska vojska. Bio je to Domobranski 3. lovački zdrug koji se sastojao od pete i osme pukovnije. U petoj su bili Slavonci, a u osmoj momci iz Bosanske Posavine. Vratili su se iz Njemačke s vojne izobrazbe, bili su izvrsno naoružani, a nešto prije dolaska u Tuzlu vrlo uspješno su obranili Brčko od snažnog partizanskog napada.
Istina je da se njemačka vojska ponašala vrlo korektno, ali su građani ipak osjećali zadovoljstvo što su ovo naši. Sve je bilo nekako opuštenije, a dolazilo je i proljeće.
Došao i stričev sin Ilija. Bio je teklić u zapovjedništvu osme pukovnije. Od trojice zapovjednika, pamtimi imena samo dvojice: Voska i Somođi. Jedan od njih je bio zapovjednik zdruga, a drugi jedne od pukovnija. Zapovjednik zdruga se vozio u maslinasto obojenom civilnom automobilu Tatra. Bio mi je zanimljiviji i ljepši od svih njemačkih automobila. Pozadi je imao “škrge” za ulaz zraka prema motoru, a iza zadnjeg prozora imao je lijepo profiliranu okomitu “peraju”.
U jednu manju sobu nam se uselio zapovijednik topničke bitnice, nadporučnik Mladen pl. Vitje, a u veliku, skladište hrane koje je vodio Martin, predratni trgovac Batinom obućom u Banja Luci…
…