Julijana Marinkovik
Ponekad bez povoda
ubijaš vjetar
što se poigrava
s ostatkom dana
Budiš negovor u inat
njegovom siromaštvu
To je idealan način
da se oslobodiš starih bolesti
Ti si samo praznina
zagledana u prašinu
ogoljenog vremena
I ova java spava
u nečijoj priči
zasanjanih trenutaka
Sve se začinje od praznine
u beskonačan šapat
tuđinca putnika
I ne postoji istinski san
osim onog
kad vjeruješ da si lud
da razumiješ razlog
jučerašnjem jutru
A meni je sasvim svejedno
za prohujala jutra
Nisam ja kriva
što sam otkrila
da sam jutrom rođena
u mrtvoj zori
Čak se i sjećam glasa
kad sam plačući
molila nebo da me odvede
negdje bliže do sebe
tek tako mogu biti sigurna
da sve što će biti
i trebalo se zbiti
Ipak šteta sto sam skeptik
Nije da ne vjerujem
u sva pusta čuda,
već sam čitala negdje
da skeptici
imaju najduži životni vijek.
“Na nebu kopno” 02.2012
preveo: Duško. Babić