Iz naše arhive/ objavljeno 14.02.2019.
Julijana Marinkovik
Postoji jedan dio neba,
kojeg tajno sanjaš,
I skriveni putokaz
koji pokazuje put za natrag,
onamo, gdje jedino preostaje
posljednji korak
ka vidiku horizonta
.
Tako umire vrijeme
s navikom da legneš
uz neizrečene mudrosti
gde se smiraj sunca rađa
u svakodnevnom stazu
s prošlošću
Pijan ili lud sjediš sam
u skutima bezglasnim
dok tijelo ti ljube
umorni vjetrovi
I baš te briga
sto je neki namjernik
pojeo put tišine
Samo nemoj misliti
da mrtvi ljubavnici
spavaju u biljkama
.
Tako umire vrijeme
baš u podne.
kad tuguju vede
zbog ritualne divljine
gladnih zvijeri
Zamišljam zvjezdane metafore
a vi vjerujete da stav
ne pristaje nikakvom vremenu
Takav nered
postoji samo u slovima
kad otkrije se istina
da sve sto smo rekli
bila je stupica
laznih deminutiva
.
Tako umire vrijeme
daleko od govora
neznanih ljubavi
A mislila sam
da mi je glas nečujan,
i život rima.
.
”Na nebu kopno”
05.02.2012