piše: Esad Redža
Baloni su uvijek bili za vjenčanja, za sahrane nikad. Meni još kao malom dječaku nije bilo jasno zašto na sahranama ne puštaju balone.
Baka je ionako uvijek govorila da duše odlaze u nebo. Mislio sam: “Pa lakše će i ljepše putovati u nekom šarenom balonu.”
Ionako na sahranama svi gledaju u zemlju, baš nikad u nebo.
Zamjerili su mi kada sam baki potajice pustio na sahrani jedan crveni balon. Samo sam ja znao da je tim mojim činom bakina duša bila sretna. Svi ostali su zaprepašteno gledali kako crveni balon nošen sjevernim vjetrom, odlazi u visine. Jedan ga je rođak čak gađao kamenčićima ne bi li ga probušio i time smanjio dojam i zgražanje koje sam kod izazvao.
Kasnije, sve do danas, moj život je uglavnom bio u balonu. Nekad su visinu moga leta određivale vanjske okolnosti, a nekad sam to činio potpuno sam.
Onako prejako napuhani balon ili pukne ili odleti s usana u nekom samo njemu zamišljenom smjeru. Baš kao i sam život. Kad ostane bez zraka u jednoj svojoj točki, on samo padne.
“Samo prenapuhane želje lete kao baloni!” Znala mi je reći baka.
Nadam se da moji baloni padnu tamo gdje treba. Ako pak nekim slučajem padnu u nečije krilo, onda kažem ovako: “Ako želiš, napuši ga na pravu mjeru, zaveži čvor na kraju i neka stoji tu negdje pored tebe“.
Inače, tako dobro napuhani baloni znaju dosta dugo stajati i krasiti prostor ali i oni s vremenom popuste, krenu se smežurat, onako polako, dok na koncu ne ostanu skroz mali. Tek kad ih tako male stisneš u šaci, daju još znakove života od preostalog zraka u sebi. A možda je bolje da ga odmah kad ga napuhneš pikneš nekom iglom pa da pukne na više dijelova svud po sobi.
Lijepo poslije dijelove očistiš i baciš u smeće. Onda, za par mjeseci, tamo negdje iza trosjeda, nađeš komadić balona i on te podsjeti, pa požališ na tren ili tko zna…
Pogledam nekad i danas u nebo, i baš uvijek, vidim onaj bakin crveni balon.