Mirko Popović
imali smo stojčevac
tinejdžerske godine, kino igman
i dalje prema zapadu
trave što dišu, dragana, nada
rosom slobode breze umivene
imali smo nevidljive
beskrajne sate, obećanje
da poneka noćna ptica
neće moći zalutati
imali smo kas konjā
i otkucaje zvijezda
u krvi naših plesačica
nad našim uzglavljem svake noći
spavale su modre gore
i veliki crveni mjesec, tih
kao poljubac usnule ljubičice
imali smo vrelo bosne
što trčalo je kroz prizore
našeg vremena
koji nisu pitali za raj
za veličinu londona
za ljepotu venecije
koji nisu zapitkivali
stražare života: koje je
doba dana jer naučili smo
prezirati svaku bol
tabanajući prašinu
u obrisima dvaju svjetova:
sretno bespuće
tinejdžerskih godina
kroz trave što disale su
kao dragana, kao nada
kao pjesma lišća u brezama
Radujem se što je pjesma našla čitateljicu sa ovako lijepim reakcijama.
Hvala, Pjesnikinjo, što Te imam priliku čitati.
Srdačan pozdrav.
Divno, sjetno sjećanje na prošlo prožeto lirskim slikama čitatelju rasplamsava maštu pa se i sam pronađe u tom vremenu kad imali smo
“imali smo nevidljive
beskrajne sate, obećanje
da poneka noćna ptica
neće moći zalutati
imali smo kas konjā
i otkucaje zvijezda
u krvi naših plesačica”
Hvala pjesniče na ljepoti. Lijepi pozdrav.