Iz naše arhive/ objavljeno 2017. godine
– Ivana Sajko u Studiju DAAD-ove galerije –
tekst: Aleksandra Brnetić
foto: Ivo Cenkovčan
Berlin/ Nalazimo se u samom srcu Kreuzberga, u Oranienstraße 161, u trokatnici koja na prvi, letimični pogled ne otkriva sve čari što ih je Berlinu 1912. ostavio arhitekt Oskar Kaufmann.
Početkom godine u ovaj se arhitektonski biser uselio Berlinski program DAAD-a za umjetnike koji je od svog osnutka 1963. godine ugostio više od tisuću umjetnika iz cijelog svijeta.
Mi smo na drugom katu, u Studiju gdje se prozori protežu do stropa, s teškim zastorima koji će nas, publiku, kad ih se najednom naglo navuče, još više uvući u ljubavnu vezu koja pred našim očima nastaje, rastače se, raspada. A sve je krenulo tako obećavajuće.
Dvorana je puna. Za koji bi se trenutak trebali pojaviti književnica Ivana Sajko, Alida Bremer, prevoditeljica njenih knjiga na njemački, i moderator Jörg Plath, književni kritičar. No, umjesto toga kreće se sa scenskim čitanjem.
Pred nama su, na niskom podiju, dva ovalna bijela kubusa, na pristojnoj udaljenosti jedan od drugoga. Na lijevom se podbočio On, na desnom Ona. Okrenuti su jedan prema drugome. Njegov je pogled upitan, brižan, umiljat. Njen, prikriveno ironičan i samo što nije otplovio, tko zna kuda. Govore jedan drugome, naizmjenično, podsjećajući se kako su odlaskom na more htjeli spasiti ono čemu spasa više nije bilo i da su te večeri «…na nekoj plaži izbodenoj opušcima, pipkali se i čekali da turisti napokon pokupe svoje ručnike, nestanu po hotelima, da se sunce sruši preko horizonta, obala se zamagli u ljubičasto, zrak se napuni čempresom i da onda dobro potegnu iz boce…» (citat iz četvrtog poglavlja hrvatskog originala najnovijeg romana Ivane Sajko, Ljubavnog romana).
Dobrih dvadeset minuta dvoje njemačkih kazališnih glumaca, Isabel Schosnig kao Ona, i Henning Vogt, On, ulaze nam pod kožu. Uvjerljivo nas uvlače u rat koji supružnici vode između kuhinje i spavaće sobe. Ispovijedajući se i propitujući se o prošlome i proživljenome, pripovijedaju o krahu svoje ljubavi pritisnute egzistencijalnim problemima u današnjoj Hrvatskoj. Nezaposlenost, more neplaćenih računa, život u podstanarstvu, nasilje na ulici, radnički štrajkovi, zaštitari – bivši branitelji. Publika je toplim pljeskom nagradila Schosnig i Vogta.
Nastupila je kratka pauza. Kubuse je trebalo još više razmaknuti da bi se time dobio prostor za tri stolice – za razgovor između Platha, Sajko i Bremer, kojoj tu večer pripala i uloga tumačice za Ivanu Sajko. Plath je odmah, bez ikakva okolišanja, upitao Sajko zašto je htjela manifestaciju početi čitanjem, a ne razgovorom.
Iz Ivane Sajko progovorila je kazališna redateljica i performerica: “Na ovom književnom tekstu sam htjela primijeniti kazališnu metodu. Htjela sam napraviti ono što ja inače radim – ja miješam literarne forme. Ja koristim iskustvo kazališta kad pišem prozu, kao što prozu koristim u tekstu za kazalište. U tom smislu je kazališno ispravno krenuti s izvedbom, bez uvoda. Jer to je način na koji kazalište postupa s tekstom.”
Plathu se dopalo to «lukavo rješenje». Posve mu je neobično što u samom tekstu uopće nema dijaloga. Postoji samo jedan pripovjedač koji ima dvostruku ulogu – čas je muškarac, čas žena, pa tako prvo čujemo muškarca koji nam priča svoj san, a nakon toga slušamo ženu koja nam prepričava što je razmišljala, kako je to bilo kad je začela, što je razmišljala kako će sada dalje, nakon začeća. Sajko kaže da ona uvijek tako piše, da uvijek tako postupa. Jer da ju zanimaju nesigurni subjekti, bez obzira tko to bio, pripovjedač ili junak neke priče. Tako joj nastaju tekstovi koji su napisani kao monolozi, a onda je bolje da nekoliko ljudi izvodi te monologe.
Ne bih prepričavala cijeli razgovor između Platha i Sajko jer je on s vremena na vrijeme dobivao visoki teorijski naboj, vrlo zanimljiv i koristan doktorandima književne teorije ali ne i nužno za sve one koji nisu od struke, a takvi obično čine većinu na javnim literarnim čitanjima. Jedno od opće zanimljivih pitanja bilo je i o naslovu knjige Liebesroman. Da li je taj naslov rezultat njenih teorijskih promišljanja, što je htjela postići s tim naslovom, Ili joj ništa drugo nije palo na pamet?, upitao ju je Plath.
Sajko: «Postoji više razloga zašto se zove Ljubavni roman. Jedan od tih je neka vrsta ironije prema žanru ljubavnog romana, a drugo, što je to pravi ljubavni roman. Ljubavni roman kao priča o sretnoj ljubavi ne postoji. Ako pokušamo govoriti o ljubavi, ne možemo ju ostaviti unutar četiri zida. Nastojala sam pokazati da priča o ljubavi ne može biti samo intimna priča nego da će to biti i priča o odnosima udruštvu. Parovi svoje uspjele ili neuspjele veze žive u društvu. I kao što svakoj ljubavnoj priči treba netko treći da bi ona dobila na tenziji, onaj, ili ona, koja ulazi u ljubavni sustav i pravi pomutnju, a u ovom slučaju taj treći nije osoba nego je to zapravo političko-ekonomska situacija koja djeluje na njihove odnose.»
S ovim javnim nastupom u Studiju DAAD-ove galerije zadnjeg dana svibnja Ivana Sajko zaokružila je svoj jednogodišnji boravak u Berlinu kao gošća Berlinskog umjetničkog programa Njemačke akademske službe za razmjenu (studenata i znanstvenika – DAAD) i time se svrstala u DAAD-ovu plejadu od 13 hrvatskih umjetnika među kojima su Irena Vrkljan, Milko Kelemen, Braco Dimitrijević, Slobodan Šnajder, Sanja Iveković, Neda Miranda Blažević, Bora Ćosić, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić. Nakon stipendije Ivana Sajko ne napušta Berlin. Ostaje u Njemačkoj.
Ivanu Sajko se smatra obnoviteljicom kazališne scene u Jugoistočnoj Europi. U Hrvatskoj je dobila nekoliko nagrada za dramsku književnost pa između ostaloga i četiri puta nagradu Marin Držić za drame: Naranča u oblacima, Rebro kao zeleni zidovi, Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu te za komad Krajolik s padom.
Sajko je već dugi niz godina gošćom mnogih međunarodnih kazališnih festivala. Dobitnica je i francuskog ordena Vitez umjetnosti i književnosti. Rođena je 1975. u Zagrebu gdje je odrastala i gdje se školovala. Diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti i magistrirala na Filozofskom fakultetu. Suosnivačica je kazališne skupine BAD co. gdje je do 2005. djelovala kao dramaturginja i redateljica. Nakon toga počinje sa samostalnim radom režirajući i izvodeći vlastite drame. Drame joj se izvode u kazalištu i na radiju, te su objavljene na desetak jezika.
Unatrag deset godina njena su se djela igrala na kazališnim scenama njemačkog govornog područja, a neka su doživjela i praizvedbu. Osim drama piše i prozne tekstove, roman Rio Bar, Povijest moje obitelji. Ljubavni roman je prije dvije godine izdala zagrebačka kuća Meander Media i doživio je veliki uspjeh. Na jesen će se, uoči frankfurtskog Sajma knjiga, u nakladničkoj kući Voland & Quist iz Dresdena pojaviti njemačko izdanje u prijevodu Alide Bremer pod naslovom Liebesroman.
Sve knjige Ivane Sajko, do sada izašle na njemačkom, prevela je Alida Bremer. Jörg Plath ju je upitao s kojim se problemima susretala prevodeći Ljubavni roman. Kaže da on nije bio u stanju, kad je čitao tekst, razlikovati tko što govori, da li govori muškarac ili žena. S tim su se problemima suočili i glumci, rekli su mi to u razgovoru poslije manifestacije. Našli su se u sto čuda, ali im je pomogla autorica.
Bremer kaže da je jako, jako teško prevoditi takve tekstove na njemački. Pogotovu kad su glagoli u prošlom vremenu, u perfektu. Jer kraj glagola određuje spol govornika. Ako u hrvatskom piše: Ja sam bila, zna se tko govori. Govori žena. I ne samo u hrvatskom nego u svim slavenskim jezicima, ruskom, poljskom, češkom. Njemački jezik to nema. Njemački pak ima konjuktiv, konjuktiv prvi i konjuktiv drugi, koji pak ne postoji u slavenskim jezicima pa tako ni u hrvatskom.
Bremer kaže da, kad je slušala Schosnig i Vogta, da je odmah htjela promijeniti neke stvari, ali da joj se zapravo sviđa kako zvuči prijevod. I da ono što smo mi, publika, čuli, nije bila Ivana Sajko nego Ivana Sajko koja govori kroz nju, Alidu Bremer. Svi Ivanini kazališni komadi koje čitamo na njemačkom, svi njeni prozni tekstovi, zapravo su na neki način i moj glas, kaže Alida i odmah se pita da li je to u redu te nadodaje da su kompromisi nužni. Da ponekad najednom nestane neki aspekt, ali da se zato pojavi neki drugi jer je on moguć u njemačkom. Od velike su joj pomoći i whatsapp i vibera. Kad joj neka rečenica nije jasna, samo napiše: Ivana, što si to mislila u toj i toj rečenici, na toj i toj stranici.
Bremer, rodom Splićanka, koja od druge polovice 1980.-ih živi u Münsteru, važna je spojnica između hrvatske i njemačke kulture. Popis njenih promotorskih poduhvata i više je nego impozantan, a među najvažnije za hrvatsku kulturu spada posao kuratorice hrvatskog nastupa 2008. na Sajmu knjiga u Leipzigu, 2013. jednogodišnjeg festivala hrvatske kulture u Njemačkoj u povodu hrvatskog ulaska u Europsku uniju te petnaestogodišnji rad na programu nastupa hrvatskih književnica i književnika na sajmovima knjiga u Frankfurtu i Leipzigu. I sama piše, članke, eseje, znanstvene rasprave o književnoj i kulturnoj teoriji, o hrvatskoj, bosanskoj i srpskoj književnosti. Bavi se pitanjem žena i odnosa među spolovima. Prije četiri godine izašao joj je i prvi roman, prvo na njemačkom pod naslovom Olivas Garten, a nakon toga i na hrvatskom Olivin vrt u kojem piše o hrvatskom 20. stoljeću, dalmatinskom mentalitetu i životu u emigraciji.
Jörga Platha je zanimalo da li joj je teško prevoditi knjige Ivane Sajko. Jer da njih dvije imaju sasvim različite književne temperamente. I Olivin vrt govori o teškim hrvatskim vremenima, ali to je lagani roman, vrlo ironičan i kad ga čitamo, smijemo se iz sveg srca, a kod Sajko ima jako malo stvari kojima se možemo smijati, kaže Plath.
Ma ne, kaže Alida Bremer, i smije se od sveg srca. Ne. Mene uveseljavaju Ivanine knjige. Ivana Sajko je jako duhovita. Ja sam prevela i njene kazališne tekstove, i meni su to sve jako smiješne knjige. Ivanin je vic zločest, ironičan, otrovan. Moj se roman lako čita. Pa pogledajte vi ovog sirotog čovjeka, i tu ženu koju smo upravo gledali! Pa to je nevjerojatno! To naprosto ne klapa. Ivanina teorijska knjiga je nešto drugo, to je bilo teško prevesti. Ali romane, kazališne tekstove, ne. Kako ona pretjeruje! Pronađe jednu misao vodilju – a ona stalno koristi lajtmotive, i onda se taj lajtmotiv pojavljuje u apsolutno suludim i neočekivanim situacijama i ja se onda moram smijati. Uvijek. To mi se nije dogodilo ni s jednim drugi autorom.
