tekst: Marija Iličić
Uz čašu sjete i vrč uspomena ukrašenih tmolim ružama žute boje, sabirem svoje misli na izmaku jednoga vremena i jednoga dana.
Ne znam zašto sam se se tako veselila mirovini, možda zbog težine i odgovornosti posla ili sam jednostavno baš trebala odmor i odmak.
Da, sad imam više vremena da idem na Sv. misu i tako krijepim svoju dušu. Molim jednako. I kao zaposlena sam mogla moliti hodeći do autobusne stanice i nazad. Ne razmišljam o bolesti, ona ide svojim putem ja svojim, još se ne dam, Bogu hvala.
Ali sad imam vremena razmišljati o ljudima koji me okužuju, prijateljima i znancima i to me rastužuje veoma, pa čak i oni koje ne poznajem dugo.
Tražim iskrenost, to je nevolja. A nema je ni pod mikroskopom. Postali smo maske namještenih osmijeha, grimase uljudnosti bez topline. Pitam se: –Gdje je nestao čovjek, gdje se izgubio?
Tu i tamo, dogodi se da bljesne neka divna osoba, netko velikodušan, beskrajno iskren i iznenadim se. Još se nađe topline. Osjeti se čak i na ovim virtualnim stranicama duša čovjeka, samo ju treba pratiti. I to je dobro.
To znači da nije baš sve izgubljeno. I u ovoj našoj trećoj dobi života, možemo jedni drugima biti osmijeh, molitva i utjeha.
Skinimo maske, dolazi vrijeme spoznaje samih sebe na putu ka vječnosti. Pokušajmo biti iskreni u istini, praštanju i ljubavi, postimo od oholosti, laži, sebičnosti i sebeljublja. Napravimo prostora u svom životu za dolazak vječnosti, za svjetlo neugasivo, za uskrsno jutro.
Ne zaboravimo ljubiti bližnje kao same sebe.
Budimo jedni drugima mir.
Jako lijep prikaz vremena kojeg živimo. Još ljepša je duhovna poruka. bravo i hvala!
Draga Marija, slažem se sa svakom napisanom riječju Prestanimo već jednom biti vukovi jedni drugima, postanimo iskreni u ljubavi, istini, iskrenosti, ljubimo jedni drugi, ne samo riječima i ulizivanjem nego onom pravom ISKRENOM i ISTINSKOM ljubavlju pa makar samo na trenutak.