ŠTO ME NAJVIŠE DIRNULO

…a već godinu iza, ovdje opisanih radosnih, zajedničkih doživljaja, prvih nakon rata i našeg raseljavanja po svijetu, točno na današnji dan, prestalo je kucati srce moga brata…

Iz naše arhive/ objavljeno 26.02.2018.

tekst i foto: Sonja Breljak

Salt Lake City- Las Vegas-Berlin/ Jasno, takav, za nas i naše male živote, povijesni susret većeg dijela moje obitelji, poput ovog prvog dolaska u posjet bratu u Ameriku, nije mogao proći bez priča, podsjećanja, usporedbi, doživljaja iz bliže i dalje prošlosti.

Dvije obitelji, moja i bratova, i nisu prije imale puno vremena za upoznavanje. Samo što smo ih oformili, malo proširili, sve se raspalo na sitne, razbacane dijelove. Vrijeme prije toga proveli smo odvojeno, ja na studiju u Sarajevu, brat na studiju u Banja Luci. Poslije, ja u Njemačkoj, on u Americi. Cijele obitelji nam se jednom (ne)kompletne srele, za ovo dvadeset i više godina. A tada već, mati i nije više bila na životu.

Dakle, najčvršće poveznice nas dvoje imamo iz djetinjstva. Ne vučemo baš lijepe uspomene, različito ih percipiramo ponekad, često romantiziramo, ponekad svjesno potiskujemo sve tragove koje je na nas oboje ostavljao očev alkoholizam i nasuprot tome, majčina postojanost, marljivost i izdržljivost. Mi smo jedini sudionici toga, nositelji sjećanja kakva god bila, razumijemo se.

Ne pričamo samo o davnim danima. Razmjenjujemo i iskustva iz dvije države u kojima živimo, o načinu života, o tome kako su nas prihvatile, kako smo mi u njima integrirani. U oba slučaju, druga generacija, naša djeca, potpuno su našla svoje mjesto u društvu, jeziku i životu nove domovine.

U bratovu slučaju, Amerika je tu integraciju namijenila i tražila i od roditelja, smatrala njihov dolazak dugoročnim useljenjem,  nudila kratkoročnu državnu pomoć (osam mjeseci), hitno učenje jezika, zapošljavanje i osamostaljivanje. Bratova obitelj je to  potpuno iskoristila, borila se za to što se od njih i tražilo. I više od toga. Nije bilo lako ali  sad u samostalnom životu i svom domu, uživaju rezultate toga rada.

Suprotno tome, Njemačka nas pristigle devedesetih nije držala useljenicima već izbjeglicama koje su tu kratkoročno, nije nudila učenje jezika, niti zapošljavanje već dugotrajnu socijanu pomoć koja opet nije vodila integraciji već izolaciji. Utrošili smo dosta godina na borbu protiv toga a za rad i normalan boravak. Nije bilo lako ali  sad uživamo rezultate i plodove te borbe, našu samostalnost i svoj dom.

Eto, dva različita puta, sa sličnim ciljevima i rezultatima. Samo, ovaj naš, ostavlja nekako gorak, a bratov, sladak okus.

Kad smo razmijenili iskustva, upoznasmo malo i grad, o čemu sam već ponešto i pisala. Salt Lake City je velik kao što je u Americi sve veliko i prostrano: široke ulice, velike zastave, veliki hramovi, ogromni trgovački centri, veliki restorani… Kuće su većinom visoke prizemnice, građene od drveta, ali vrlo tople, bez vlage,  udobne za život. Ako Amerikanac kaže da ima trosoban stan, to znači da ima još jednu sobu, jer u tom broju nije uračunao dnevnu, već samo broj spavaćih od kojim glavna uvijek ima vlastito kupatilo. Toplotu mjere ne u celzijima već u fahrenheitima, težinu u librima a ne kilogramima, daljinu u miljama a ne u kilometrima… Ima se tih razlika.

U Salt Lake Citiyu ne toči se alkohol mlađima od 21. godine ali zato mladi već od 16. godine, i to u redovitim školama, polažu vozački ispit. Dakako, svi voze, sve je daleko, skoro 1,5 milijunski grad ( s okolinom) nema podzemnu željeznicu, ima  gradski (uži dio grada) tramvaj a osim školskih autobusa koji djecu kupe od kuće do kuće, drugih baš i ne zamijetismo često. Sport je na visokoj cijeni. Dobar sportista u školskom klubu, može dobiti dobru stipendiju za cijeli studij po svom izboru i dalje bavljenje sportom.

Posla ima, a plaće su dobre, zdravstveno osiguranje ovisi o ugovoru s poslodavcem, porodiljno traje samo tri mjeseca, a drugog bolovanja baš i nema, kome se boluje, uzima slobodne dane a dugotrajniju kroničnu bolest, prilično smanjeno plaća osiguranje.

Sve obitelji koje sam upoznala su iz rodnog mi Bugojna. Milena i Zdravko, Nada i Milan, Janja i Zdravko u Salt Lake Cityju, Zorana i Vilim u Las Vegasu… Došli su jedni za drugima. Danas svi žive ugodne, udobne i radne živote, mladi su im već obrazovani i samostalni. Djeluju zadovoljno a u slobodno vrijeme obilaze se i druže, ne slave ništa (ni Božić ovaj ni onaj) jedni bez drugih.

Kad se nasitismo i gradskih predjela, mormonskih hramova, obiteljskih kuća i kompleksa zgrada koje imaju i svoj bazen te zajedničke društvene i fitnes prostorije, velikih trgovina i pogleda na planinske obronke pokrivene snijegom, zaputismo se na šest sati dugo putovanje te stigosmo do Las Vegasa, u Nevadi.  Putem s radoznalošću pratim predjele koji promiču.

Cijela država Utah ima manje stanovnika nego Berlin, a prostora koliko volite. Nije da je pustinja uokolo, promiče nisko raslinje. Tu je i indijanski rezervat jer je to pradomovina Navajo indijanaca. Njihovi potomci uživaju potporu države ali kao i svugdje, ta potpora je mač s dvije oštrice. Imaš potporu -nemaš samostalnost i slobodu. Gadne su te državne potpore, postaneš vrlo brzo ovisan o njima i kao paraliziran, nemoćan, topiš se, kopniš, gubiš…

Promiču kraj nas u vožnji i farme krava i ovaca. To podrazumijeva tek životinje na okupu, u krdu,  jer je ovdje uobičajeno da su i po zimi vani a ne kao kod nas u stajama. Velim vam, prilično je drukčije ovdje nego li u Europi. Treba na to naviknuti.

Kad promakosmo iz države Utah, pa preko Arizone, u državu Nevado, eto nas nakon šest sati vožnje, uz dva odmaranja i do Las Vegasa. Već pred samim ciljem s lijeva i desna natpisi su raznih casina, salona s igrama na sreću. Jer to je, ta materijalna sreća i zabava, ono što taj silni svijet koji godišnje u njega nagrne, traži u ovom gradu s preko pola milijuna stanovnika. Ulice u Las Vegasu nisu, kao u Salt Lake Cityju, obilježene koordinatnim znacima već imenima poznatih: Frenk Sinatra, Din Martin…

Grad preko dana izgleda obično. Po noći je to druga priča, grad svjetla, velikih hotela od kojih neki (i hotel TRAMP je  tu) imaju i tisuću soba, brojne salona za zabavu, kocku, igre na sreću, razne zabavne programe i koncerte. Netom prije našeg dolaska u Ameriku, u Las Vegasu je koncert imala Severina. Vele, bilo je preko tisuću posjetitelja, ljudi (iz svih krajeva nekadašnje zajedničke države)  su i po više sati putovali da dožive Severinin nastup. Tako nam, s oduševljenjem, ispričaše. I još vele, oni koji su je kasnije sreli u jednom od casina, kako je Severina i ljepša uživo nego li na pozornici.

Prođosmo glavnim gradskim ulicama, zavirismo u dijelove grada koji izgledaju kao da ste u Parizu, Veneciji ili New Yorku. Prođosmo nizom salona s igrama na sreću, okušasmo i našu “sreću” (svjesni da smo ju mi u stvari odavno pronašli), pogledasmo razne atrakcije, poput sklada (ples) vode i glazbe, prošetasmo poznatom Freemont Street gdje brojni ulični izvođači svih vrsta, plijene pažnju publike u pokušaju zasjeniti barem na kratko, atraktivnost bogatih hotela i casina. Upravo tu zatekosmo i njemačku rok grupu (iz Darmstadta) Alter Ego…

Svega, baš svega u Las Vegasu. Zamijetismo, kao i u Salt Lake Cityju, kad preko ceste prelaze i beskućnici, ili kako ovdje kažu “homeless”/bez doma. Ovdje je čisti kapitalizam. Zna biti surovo. U njemu je na snazi: ne radiš li-nemaš ništa. Što reći na to? Kod nas je često i: radiš a opet nemaš.

U našem boravku u Las Vegasu, načinismo pauzu pa se zaputismo do velike brane Hoover Dam. Hooverova brana je betonska lučno-gravitacijska brana i derivacijska hidroelektrana, na rijeci Colorado, između dviju američkih saveznih država Arizone i Nevade. Sagrađena je između 1931. i 1936., za vrijeme Velike gospodarske krize u SAD. U početku se zvala Boulderova brana, ali je kasnije dobila naziv prema američkom predsjedniku Herbertu Clarku Hooveru.

Brana je visoka 221,4 m, a duljina je 379 m. Umjetno jezero Mead, koje je stvoreno s branom, ima ukupnu površinu 640 četvronih kilometara. Nadmorska visina jezera je 372 m iznad mora. Najveća dubina jezera je 180 m, a njegova duljina  180 km.

Izgradnjom brane ostvarena su tri glavna cilja: navodnjavanje plodnog zemljišta u donjem toku rijeke (više od 404 000 ha u SAD-u i oko 200 000 ha u Meksiku) za uzgoj voća, povrća i pamuka, osiguravanje opskrbe pitkom vodom za više od 20 milijuna ljudi u gradovima kao što su Las Vegas, Los Angeles, San Diego, Phoenix, Tucson i drugi, te za brojne indijanske zajednice u Arizoni, Nevadi i Kaliforniji, proizvodnja više od 4 200 GWh električne energije godišnje za opskrbu više od 1,3 milijuna potrošača u Arizoni, Nevadi i Kaliforniji.

Uistinu impozantno. Dakle, zahvaljujući vodi i struji koju je omogućila ova brana, i Las Vegas, nekada beznačajna postaja na putu prema zapadu, postao je svjetska metropola turizma i kockanja te može slobodno po noći svijetliti kao božićno drvce.  Isto tako, veliko jezero Mead uvelike je ublažilo suhu i negostoljubivu klimu u okolici. Za našeg boravka u Las Vegasu, bilo je, u ovo zimsko doba, ugodnih 18 stupnjeva.

Eto, od Berlina, preko Pariza i Minneapolisa do Salt Lake Citya i Las Vegasa …nakon tri tjedna, vrijeme je i povratku. U Berlinu me/nas čeka (još) troje djece. I malena unučica. Tek su joj tri mjeseca. Gorim od želje vidjeti ju. Koliko li je samo centimetara narasla? Igra li se već ručicama? “Priča” li već što na svom baby jeziku? Sve me zanima…

Srećom, u povratku imadosmo manje zastoja nego li je to bilo na putu za Ameriku. Ovaj puta je avion iz Pariza poletio za Berlin s tek sat i pol zakašnjenja. Eto nas! Doma.

O, da, bilo je izvrsno, nezaboravno, puno vidjeli, doživjeli.

Ako me pitate što je to najljepše, što me se to u Americi najviše dojmilo, što ću najjače ponijeti u sjećanju, mogu vam odmah, bez puno razmišljanja odgovoriti.

Nisu to bile široke ulice, ni bogate trgovine, ni svjetla Las Vegasa, ni velika brana već – gostoprimstvo obitelji i sviju koji su s nama  ma i riječ progovorili.

I suze moga brata, i visoko i dugo podignuta ruka koja maše, na rastanku.