SJEĆANJE U RUŽINOM GRMU

piše: Sonja Breljak
Istina, bilo je to formalno gledajući, u stvari na jučerašnji dan, 10.10. u 22. i 10 minuta ali eto, ja odlazak mog prijatelja i dugogodišnjeg urednika Glasa, Emila Cipara, vežem za jutro poslije, dakle 11.10. na današnji dan i onaj trenutak kad me u rano jutro, prije četiri godine, probudio zvuk mog telefona. S druge strane je Brod, i prijateljica Slavica Mravinac mi javlja tu vijest.

U tih 22 i 10 minuta tog desetog listopada za ovim sam istim računalom na kojemu nastaju ovi redovi, razmišljam o Emilu i teškoj bolesti i molim se za skoro vrijeme bez boli iako nosi rastanak u novom jutru.

Bilo je za očekivati da Emilovim  odlaskom, moje veze s njegovim Slavonskim Brodom oslabe ili prestanu, da stranice Glasa obijele, da me napusti entuzijazam, snaga, volja …A nije, ništa od toga nije. Glas  broji desetu obljetnicu, poput dječarca, trči, pada, ustaje, raduje se, ne prestaje … A veze s Brodom, ne da su ostale, već su i veće i jače, življe i toplije postale.

E, da, dragi prijatelju, znam ja, to je tvoje djelo. Umjesto tebe, poslao si mi na desetine drugih likova i događaja, divnih prijatelja na kojima ti ne mogu dovoljno nazahvaljivati. Kažu da nam drage osobe žive onako dugo kako ih se mi sjećamo. Vrlo je živ tvoj duh onda.

Dan prije nego li pišem ove redove, bila je živa komunikacija s Brodom. Draga Slavica Jurčić (sjetit ćeš se kako si mi ju u jednom tekstu toplo preporučio. I bio si u pravu), poslala mi fotografiju njenog sina Mislava. Mladić je, unatoč zdravstvenim poteškoćama od rođenja, danas uspješan student i član udruge mladih Stup u Brodskom Stupniku. I evo ga na fotografiji u društvu predsjednice Republike Hrvatske za vrijeme njena posjeta Slavonskom Brodu. Ponosna sam na Mislava, na osobnost i duh u koji se razvio, na upornost i snagu mladog čovjeka.

I dok o tome razmišljam s puno zadovoljstva, u večernjim satima istoga dana eto i nastavka komunikacije s Brodom. Eksplozija u Rafineriji preko Save i moguća, prijeteća i stalna ekološka katastrofa. Taj miris koji neugodno nadražuje nosnice tek sam ovo ljeto osjetila za boravka u Brodu. Koja štetnost za ljude i okoliš. O tome, i još koječemu,  razgovaram elektronskim putem s urednikom Glasa u Brodu, Antoniom Gavranom. Antonio je mlad, nadarem, vrijedan stručnjak i  čovjek koji se trudi ostati u svom gradu, u Slavoniji, Hrvatskoj. Kako u tome i nema neke gospodarske i društvene (a o političkoj da i ne govorimo) pomoći, Antonio se trudi vlastitim snagama ostati na nogama. Znajući koliko snage treba za to ( a toliki odlaze), strpljivo čekamo da mladi urednik posloži kockice i opet nam dođe.

Moj drugi sugovornik je Ivica Vlašić, prijatelj, suradnik i kolega novinar koji se svim silama trudi kao takav i opstati i ostati. Kao da je to lako!

Divni i dragi moji prijatelji, hvala da postojite, vi ste moja Hrvatska, moj Brod, moj Emil.

Danas, nakon posla, skoknem u naš vrt iza kuće. Tu, na samom ulazu, razlistala se, kao da je proljeće, bijela ruža, baš ona ista iz Emilove priče Ruža iz Kaliningrada. Nosi ime Emilija jer sam ju prošle godine, dobila od Emilove sestre Emilije. Ona ju je za mene uzela iz Emilova vrta u Bartolovcima i sačuvala dok izdanak nije osnažio i bio spreman za dalek put do Berlina.

Prava je istina da se ne mogu priviknuti na to da te nema. Jednostavno, nedostaješ i tu prazninu ne mogu nadomjestiti ni drugi ljudi, niti događaji. Prava je istina da je teško uopće kad nam odu drage osobe. A bilo je toga u kratkom vremenu: Zrinka, Željko, Ivan, Marija …

Utješna je pomisao da su živi onoliko koliko ih se sjećamo, koliko mislimo na njih. I na  tebe, Emile. Tvoj duh se preselio u sjećanje, u Glas, u prijatelje, u živi grm ruže u mom vrtu. I tu ostao.