Iz naše arhive/ objavljeno 07.03.2018.
Anela Borčić
Kad su moje none, mame, kćeri
kad su bodulke bodulke rađale
dočekali bi ih vinogradi i more
otopljeni u mlijeku materinom
Rasle bi uspavane pričama
starijim i od riječi i od sjećanja
Dugačkim prstima praznine
utisnule bi se u krunu kamenu
zdenaca iz kojeg su hvatale vodu
Zvukom bi opipavale bilo otoka
brojeći udarce i smrti i slavlja
živeći zvon njegovih zvonika
U venama bi im more brborilo
za vinograde ih srce vjenčalo
Prepoznajem vas sve redom danas
u mirisima soli i ognjišta
vlažnih kamenih kuća uz more
u zaboravljenim škrinjama s dotom
u odbačenim krunicama od rogačevih sjemenki
i u čipkama koje više nitko ne zna započeti
Znam za vas svakim svojim korakom
uzdahom sjećanjem slutnjom
svim onim što jesam i što mogu biti
jer i ja sam vi
a i grijeh je tu ljubav prešutjeti
…
Anela Borčić, živi na otoku Visu. Zaljubljenica u otok i kulturnu baštinu. Članica DHK. Ima jedan roman, dvije zbirke pjesama i jednu knjigu priča. Piše za klape, pleše tango, bavi se fotografijom.
Anela o svom poetskom radu: “Pišem u svim formama, a najdraža mi je poetska proza. Teme su mi refleksivne, ljubavne, pejzažne… Moj otok, njegova baština i more česti su dobrodošli gosti u mom stvaranju.”
Želim izraziti svoje divljenje Anelinoj poeziji. Kada me jedna pjesma navede da pročitam i ostale dostupne znači da takva poezija plijeni pažnju čitatelja svojom ljepotom.
Posebno je vrijedna ova ispod koje ostavljam komentar, uživala sam. Hvala.