piše: Kitana Žižić
Imam više od sedamdeset, zapravo sam već u petom mjesecu sedamdeset i prve godine. Pa što? Pa ništa. Trebala bih bit zahvalna na proživljenim godinama. Koliko još?… Nitko ne zna?
I jesam zahvalna ali sa svakim odlaskom drage osobe sve tužnija. Ipak, životu se ne opirem, živim kako umijem i kako mi je netko režirao?! Ako i jest režiser moćnija sila od mene, i moje rastočeno „ja“ valjda malo pripomaže i/ili odmaže. Dobrim odlukama, lošim procjenama, ne bivanjima na pravom mjestu u pravo vrijeme, bivanjima na krivom mjestu u krivo vrijeme i tako unedogled u svim mogućim kombinacijama, povoljnim, proizvoljnim, zadovoljavajućim, neočekivanim, iznenadnim, potresnim…
Što sam zapravo htjela podijeliti s vama???
Pitanja.
Pitanja koja traže odgovore. Odgovori su život sam. Zašto nas onda zbunjuju pitanja, zamršuju se u mislima, vraćaju se uvijek iznova, slijede nas uporno u snovima, na javi kuckaju u moždanim vijugama, spuštaju se niz tobogan prošlih dana, dočekuju se nekad na meko toplo tlo, nekad tresnu na stražnjicu ili guzicu?
Najviše pitanja o sjećanjima. Dokle sežu, kad najbolje pamtimo, zašto zaboravljamo, koliko smo svjesni zaboravljenog, kako hranimo pamćenje, koliko nas boli nemogućnost povratka na draga mjesta, bez obzira na razloge spriječenosti?
Koliko nam znače memorije, koliko obogaćuju naše dane, možda utjehu nude kad nam je teško? Sklanjamo se tada najčešće u najranije doba, kad je svijet nama izgledao neranjiv i prepun obećane ljepote.
Uporno nas slijede. Pravila kao da nema. Pamtimo i bitno i nebitno. Ponekad ustanovim da sam zaboravila nešto od onoga što mi rođeno dijete voli, a dobro znam što je najradije jela mamina susjeda i prijateljica, koja je živjela na drugoj strani hvarskog trga.
Kako nam se dani vuku i život u nama buja i stišava, tako se ti isti dani i život strovaljuju u provaliju zaborava. I baš ono što posebno želimo zauvijek pamtiti, najbrže zaboravljamo. Stručnjaci koji se bave misterijom pamćenja, tvrde da pamtimo dobre priče nabijene emocijama. Ako nas snažan osjećaj veže uz događaj, pomno ga pohranimo u nekoj ladici mozga. A ako nas je neki događaj pretjeranom strašću ili prejakom emocijom prerastao, plima ga otplavi te ga ne uspijemo skloniti u pospremajuću ladicu. Kako to shvatiti te kako kontrolirati poželjan stupanj emotivnosti doživljaja da ih uspijemo sačuvati od zaborava?
I slike igraju naglašenu ulogu u pospremanju sjećanja. One uokviruju proživljene dogodovštine i čuvaju voljena mjesta koja smo ponijeli sobom slažući ih u naprtnjači na leđima. S danima u kojima se budimo i s noćima u kojima počivamo, teret u naprtnjači postaje sve teži. Jedan od razloga su djetinje velike oči, koje povratci na „mjesto zločina“ često zbunjuju zbog „smanjenih“ očiju odraslih. Ono što je nekada bilo veliko i veličanstveno nije više ni veliko ni veličanstveno. Svejedno je srcu drago i toplina u grudima nas zanese i vrati u negdašnju, doduše smanjenu ljepotu.
Kadgod posjetim rodno mi mjesto, pri prvoj šetnji noge me same odnesu do onog zlokobnog portuna, u koji smo kao djeca svakodnevno ulazili. Morali smo, tu smo živjeli.
Doduše, rodila sam se na drugoj lokaciji, koju pamtim iz kasnijeg vremena kad sam posjećivala nonu za ljetnih praznika, nakon preseljenja u Split. Bilo je to u srcu središnje ulice Burak. S nonom su stanovali sin i nevjesta, u početku i moji roditelji. Kad smo otišli u lijepu zgradu nasred trga, bila sam premala da bih se sjećala.
Naš stan je bio na drugom katu iznad ambulante i zubarske ordinacije. U prizemlju desno u mračnom kutu tata je imao skromnu radionicu. S lijeve strane vrata su vodila u prostrano unutarnje dvorište. Rijetko su ta vrata bila otvorena te mi se izgubio pogled iz dvora. Ali u zjenici oka se zaglavila slika medicinskih nosila, koja su uvijek bila naslonjena u podnožju stepeništa, spremna za hitnu intervenciju i izazivala nelagodu.
A noću kad je trebalo stisnuti zube za zakoračiti u tu tamu punu prijetećih sjena, ne znam što je bilo gore. Zatvoriti oči tapkajući po mraku, riskirajući nespretan pad i ozljedu ili širom razrogačenih očiju pozdravljati ukazane prikaze. „Ne plašim se, nije me strah, sve je to projekcija razigrane mašte,“ tješila bih se gledajući pravo ispred idući doma. Najbliže prijateljice iz tog vremena pamte iste slike, isti strah, istu treniranu hrabrost.
Danas je drugo vrijeme, ni ja nisam ista, ali taj portun i stepenište do našeg kata i dalje ima za mene magičnu moć. Posljednjih godina skale nakon prvog kata već su bile poprilično oronule, te sam s bojazni odlazila do vrha utažiti žeđ i glad za prizorom koji me čeka. Ugledavši ga oživjeli bi svi ondašnji stanari, njihovi posjetitelji, ćakula i kava na skrivenom malom balkonu, s kojeg je pucao pogled na stare krovove hvarske Grode. Hranila sam dušu.
Onda sam jednog dana naišla na nepremostivu prepreku. Dalje od odmorišta nakon prvog kata nisam mogla.
Zabranjen prolaz!
Bio je to zadnji posjet najdražoj mojoj uspomeni iz djetinjstva. Hoće li mi prilaz i drugim nezaboravljenim sjećanjima jednom biti uskraćen?