stihovi: Dragica Šimić
Moja je tuga poput brda
Što baca sjenku na pridošle dane bez tebe
A moja radost
Što si skinula tešku košulju bolna tijela
Pretvarajući se u svjetlosno biće
Snažna je poput radosti rađanja.
Jer smrt promijeni sve, mama,
Otvori nove vidike, donese saznanja.
Rastavio nas je život
A teški hod tvojih stopala
Postajao je sve kraći i nemoćniji.
Pitam se, jesam li postala siroče
U ovim poznim godinama
I mogu li biti siroče uz Oca svoga nebeskoga
Koji me povjerio tebi Anđele moj,
Na čuvanje.
Naši zadnji zagrljaji bili su još topli
Kad sam ti pomagala da staneš na noge.
Rekla sam ti:
– Zagrli me čvrsto oko vrata. Hodajmo zajedno, mama!
I ti bi poslušala blagoslivljajući me pritom
I hvaleći moje vrline.
A ne znaš, mila moja
Da će ti naši zadnji zagrljaji
Ostati najljepše spone naših božanskih ljubavi.
I ispunih li ja prema tebi,
Moj anđele ovozemaljski,
Zadatak
Biti ti djetetom,
I plodom tvoga tijela
koji mi je zadao Otac naš nebeski?
Koliko propusta učinit
Ne ljubeći češće tvoju samoću,
Ne podupirući tvoju nemoć
Zbog daljine i težine života
Kojeg i sama nosih.
Kao da nisam htjela shvatiti
Da stariš
I da su se godine nagomilale na tvoja pleća
Kao snijeg na savijenu jabuku u našem vrtu.
I kako si se uvijek poslije zima ispravljala
I oživljavala u proljećima života
Dočekujući nas osmijehom i poljupcima
Darujući blagoslov na odlasku.
Hvala ti anđele,
Za svaku radost mog djetinjstva ti hvala.
Zaspala si samo
Odlazeći tiho na krilima
U obećana rajska prebivališta.
Moja je tuga poput brda
Što baca sjenku na pridošle dane bez tebe
A moja radost što si skinula tešku košulju bolna tijela
Pretvarajući se u svjetlosno biće
Snažna je poput radosti rađanja.