piše: Filip Ćorlukić… iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Egon
Četiri je puta padao na ispitu iz fizike, pa ako padne i peti put gubi pravo studiranja na PMF-u. Želio sam mu pomoći, a prije svega ohrabriti ga, pa sam krenuo na put nešto ranije. Zatekao sam ga s knjigom u ruci. Bila je to lijepo opremljena knjiga na engleskom jeziku. Za razliku od onog veselog momka u Dubrovniku, koji se u razgovorima društvu uspijevao nametnuti svojim temama, sada je bio vrlo tih i nekako ukočen.
Prolazio sam s njime gradivo i na svako je pitanje znao odgovoriti. Zaista je to dobro “nabubao”.
Još sam par dana dolazio, a onda je došao dan ispita. Među prvima sam ušao u učionicu i sjeo tako da me može vidjeti. Egon je ušao odjeven posebno svečano: tamno odijelo, bijela košulja i leptir mašna. Učinio je jadan sve ono što je smatrao korisnim. Nije mu pomoglo. Toliko je bio zbunjen da ni na jedno pitanje nije znao suvislo odgovoriti. Bio je to kraj jednog mladalačkog sna. Otišao sam s njime njegovoj kući. Cijelim je putem šutio.
Čim su nas ukućani pogledali, znali su što se dogodilo. Majka je tužno gledala, Marija – koja je uvijek nešto govorila, nije prozborila ni riječi, samo je otac bio smiren i djelovao je nekako zadovoljno. Tek kad smo sjeli otac je rekao da je dobro što se sve konačno završilo, jer se mnogi mladi ljudi opredijele za zvanja koja nisu za njih.
“Ti Egone imaš druge sposobnosti i drugi mentalitet. Ti voliš društvo, a što bi bilo da si završio taj fakultet, pa kao usamljenik radio u nekom institutu, ili kao profesor cijeli radni vijek predavao đacima, isto gradivo. Poznajem ljude – nastavio je govoriti – koji su završili fakultet, pa su poslije upisivali neki drugi, izgubivši pri tome nekoliko godina na onaj prvi studij. Jedan liječnik je nakon nekoliko godina prakse sve napustio i posvetio se glazbi, za koju je imao mnogo više sposobnosti i koja mu je predstavljala zadovoljstvo. Budimo zadovoljni što je sve završilo nakon samo godinu dana, a očekujući to, ja sam ti za svaki slučaj osigurao studij ekonomije u Ljubljani. To će ti sigurno mnogo više odgovarati.”
Smješkajući se ispod stola je izvadio flašu viskija, majka je donijela čaše, pa kad je u njih natočio piće nazdravio je: “Egone, neka ti je sretno”.
Mudri i iskusni Tone, koji je od radnika na naftnim poljima Lendave dostigao do najviših položaja u naftnoj industriji stare Jugoslavije, ovim je kratkim izlaganjem atmosferu tužnog beznađa kao čarolijom pretvorio u vedru perspektivu budućnosti. Egon je uspješno i u roku završio ekonomski fakultet u uskoro postao jednim od vodeći ekonomista u naftnoj industriji Slovenije.
Nude mi Egonovu sobu
Dugo smo razgovarali o svemu, a Egonova mi je majka predložila da, ako mi odgovara mogu useliti u njegovu sobu, jer će njemu trebati samo u vrijeme raspusta, kada i ja idem iz Beograda. Za sobu im ne trebam ništa plaćati. Naravno da sam uz radosno zahvaljivanje rado pristao, a uskoro sam i uselio.
Panika na ispitu
Došlo je i vrijeme polaganja ispita kod Pavla Savića. Polagalo se pismeno i usmeno. Osjećao sam meni inače nepoznatu nesigurnost. Pokušavajući riješiti pismene zadatke, zaključio sam da mi to nikako ne uspijeva. Nije se radilo o nečemu što nisam naučio, nego jednostavno nisam bio siguran da li točno zbrajam obične brojeve. Dobro se sjećam da sam trebao sabrati 8 + 7. Na moje zaprepaštenje nisam znao koliko je to, pa sam ispružio osam prstiju i savijajući ih jedan po jedan u sebi dodavao: 9, 10, 11, … dok nisam dobio zbir i upisao ga.
Zaista sam s velikim, fizičkim naporom, nekako prošao kroz sva tri zadatka. Na usmenom sam petljao, petljao, pa ipak konačno uspio dobiti najnižu prolaznu ocjenu. Odahnuo sam kao nakon najvećeg fizičkog napora. Zaključio sam da sam i ja prvi puta osjetio što je to panika, ali nisam mogao shvatiti zašto. No, kako sam saznao, bilo je to pod djelovanjem inkubacije za jedno oboljenje. Poslije podne sam dobio prilično visoku temperaturu, pa sam otišao u Studentsku kliniku. Liječnik me je pregledao i rekao da me je ugrizao “papadać”. To je nekakav komarac za kojega nikad nisam čuo, pa ne znam da li se taj smiješni naziv odnosi na komarca, ili je to nekakav narodni naziv bolesti. Smjestili su me u stacionar Studentske poliklinike. Ništa me nije boljelo, ali mi je tijekom tri dana temperatura dostizala čak i do 41 celzijusov stupanj. Nakon toga su me zadržali još jedan dan.
Automibilizam
Naredne dvije godine su bile po svemu mnogo dinamičnije od prethodne dvije godine studija, pa ih mogu zaokružiti u jednu cjelinu. Stoga se u ovom dijelu prikazivanja onoga što se događalo neću strogo pridržavati redoslijeda, nego će to više biti tematski prikazi. Počet ću s automobilizmom, koji je u ovom periodu bio dinamičniji od svih mojih nefakultetskih djelatnosti.
Dok sam prilazio garaži, vidio sam da je Hudson na cesti, a iz garaže se čulo nekakvo udaranje čekićem. Kad sam se pojavio na otvorenim garažnim vratima ugledao sam njemački vojni Volkswagen, a iza njega Karla kako kod motora čekićem nešto snažno udara. Prišao sam bliže, a kad me Karlo konačno zapazio glasno se nasmijao pozdravljajući me: “Zdravo šefe. Ja u Njemačkoj nisam naučio da ima i srpska ključ.” I pokazao mi kako u nedostatku imbus ključa čekićem i “majzlom” (sjekačem) odsijeca jedan vijak.
Uvijek snalažljivi Boco bez novaca nam je negdje nabavio vojni Volkswagen, kojemu je bio nužan generalni servis motora, ali i niz zahvata na ostalim dijelovima automobila. Još od kad smo dobili garažu, u njoj su se često okupljali šoferi. Do naše garaže bila je još i garaža nekog ministarstva, pa je tu obično bilo i pića. Karlo je volio popiti, a ponekad je kući odlazio potpuno pijan. Mene piće nikad nije zanimalo i nikad nisam ušao u neki lokal da popijem piće, ali sam u društvu mogao dosta popiti a da se ne napijem tako da činim ludosti. Samo bi mi noge otežale. Zapravo je vrlo neugodno biti trijezan u pijanom društvu i dok su pojedinci izvodili gluposti, ja sam ih stalno smirivao, čime sam samo izazivao njihovu ljutnju. Znao sam ih ponekad i impresionirati, jer vino iz flaše nisam morao piti naslanjajući grlić na usne pa gutati, nego sam mogao bez gutanja sipati vino u usta iz odmaknute flaše – kao da ga sipam u neku posudu.
Ispitni rok je prošao i počela su predavanja. Jednog dana mi je Boco rekao da je i na tehničkom fakultetu osnovan Auto-moto klub, kao i da su u fazi osnivanja još neki fakultetski klubovi. Zbog toga je u okviru Narodne tehnike formirano zajedničko auto-moto društvo pod nazivom “Student”, kojemu sam ja postavljen za predsjednika.
Dobili smo u kancelariju na prvom katu zgrade u Balkanskoj ulici, odmah do hotela Moskva. Skupa smo otišli tamo. Bila je to prilično velika prostorija, u kojoj smo zatekli jednog, nešto starijeg studenta. Ovo je drug Burek, on nam je veza s komitetom (ne znam kojim) – rekao je Boco. Kasnije je došao i Mile Jovanović, zvani Gulašijan. On je bio određen za blagajnika. Vrlo simpatičan momak, student ekonomskog ili pravnog fakulteta. Imao je vozačku dozvolu i osim Egona jedini za kojeg sam znao da uči engleski. Čak je i u kancelariji učio. Dok s nesimpatičnim partijskim birokratom Burekom nikad nisam uspostavio bilo kakve bliže odnose, s Gulešijanom sam se ubrzo sprijateljio. S njim sam često izlazio na vožnju automobilom.
Jednom mi je Karlo poručio da poslije večere svakako dođem u garažu. Kad sam došao, u garaži sam osim Karla zatekao još trojicu, od kojih jednog nisam poznavao. Taj je imao je dugački smeđi kožni kaput, što je uvijek upućivalo na Udbu, pa sam se malo zabrinuo. No čim su me ugledali Karlo mi je veselo prišao i počeo me grliti čestitajući mi na postavljenju. Rekao je da je pozvao i društvo da to proslavim. I ostala trojica su me zagrlili i po srbijanskom običaju po tri puta poljubili u obraze, čestitajući mi na izboru za predsjednika. Zatim je Karlo iz kola izvukao flašu vina i pružajući je meni veselo prokomentirao: “Ovo moramo proslaviti!”.
Dodajući je od jednog do drugog., a uz veseo razgovor ta je flaša vina brzo ispražnjena, pa je Karlo izvukao drugu. Počelo i je i s pjevanjem, a kad se pojavila i treća flaša, on mi ju je pružio, zabacio glavu unazad, podigao ruku sa stisnutom šakom i palcem usmjerenim prama ustima pa zašišto: “ćšššš. ćšššš”. Pokaži im šefe kako se pije.” Bio sam raspoložen pa me nije trebao dugo nagovarati. Kad sam s visine od desetak centimetara počeo točiti vino u otvorena usta, nastao je urnebes odobravanja. Ih, bre, nikada ovo nisam video komentirao je onaj s kožnim kaputom. Vina je nestalo pa je onaj s kožnim kaputom iz džepa izvadio jednu manju flašu govoreći: “Ovo je rakija drenovača, hajmo da nazdravimo za razlaz.”
Karlo je bio potpuno pijan, pa sam odlučio da ga ja odvedem kući. Nakon dvadesetak minuta hoda stigli smo pred vrata pa sam pozvonio, a Karlo je lupao šakom u vrata. Na vratima se pojavila ljutita Karlova supruga bijesno vičući: “Ulazi pijana džukelo!”. Zgrabila ga za rame i snažno gurnula, tako da je potrbuške pao na pod, a zatim zalupila vrata ostavljajući me vani. I… prekid filma. To je zadnje čaga se sjećam.
Milicijska stanica
Probudim se i shvatim da ležim na podu, a oko mene se širi snažan smrad povraćene hrane. Podignem glavu i vidim da se nalazim u nekakvoj zamračenoj prostoriji u koju malo svjetla prodire iznad jednih vrata iza kojih čujem razgovor. Dignem se i pokucam na vrata, a kad sam ih otvorio ugledam trojicu milicajaca kako sjede oko uredskog stola, pa ih iznenađeno upitam:
“A gdje sam ja to?!”
“Ulazi ovamo, pa ti nama kaži” – odgovori mi jedan od njih, vjerojatno komandir, a zatim mi je počeo uzimati i zapisivati podatke.
Kad sam rekao da sam student, naglo je prekinuo pa oštro povikao;
“Sramota! Sramotiš narodnu studentsku omladinu. Izvestit ćemo ih, pa neka se oni bakću s tobom”.
“Molim vas drugovi nemojte!” – počeo sam svoju obranu.
Ispričao sam im da me je komitet (ovo sam naglasio) postavio za predsjednika univerzitetskog auto-moto kluba Student, pa da su me šoferi pozvali da proslavimo. Rekao sam da inače ne pijem, i da se nikada ranije nisam opio. S njima sam malo više popio, miješali su pića. Ispričao sam im da sam potpuno trijezan odveo Karla kući i da se više ničega ne sjećam. Pažljivo su me slušali i atmosfera je postala nekako prijateljskija.
“Sjebali su te druže” – reče jedan suosjećajno, a drugi dodade:
“Oće ti šoferi, oće – majke im ga butnem!” dodade drugi.
Zatim mi je komandir ispričao što se dogodilo. Lutajući gradom od jedne sam kuće u udaljenom dijelu grada mislio da je to kuća u kojoj stanujem, ušao sam i ključem pokušao otključati vrata u prizemnom stanu. Izišao je vlasnik i počeo vikati na mene, a ja sam se izvinjavao što dolazim tako kasno i molio ga da me pusti u moju sobu da prespavam, a da ću mu sutra objasniti što se dogodilo. No ja sam bio uporan i tako sam završio ovdje.
Komandir mi rekao i da mu je bilo čudno što ja nisam bio nasilan, nego sam samo molio da me puste u moju sobu. Zatim mi je rekao mi je gdje se nalazimo. Prijateljski smo se pozdravili i rukovali, pa sam krenuo kući koja je bila u potpuno drugom dijelu grada. Dogo sam pješačio i stigao dok je još bila noć. Tiho sam ušao i otišao na spavanje.