piše: Marija Juračić
Danas je za našim stolom neko vrijeme vladala komorna atmosfera, a sve zbog jednog običnog bokala vode.
U vrijeme objeda stavila sam na stol bokal svježe, hladne vode, one natočene iz pipe, one koja na stol stiže direktno iz čiste, ledene dubine Zemlje. Moj me zet čudno pogledao, kao da nikada nije vidio bokal vode pa pitao:
„Punice, što je to?“
„Voda, zete. Zar ne poznaješ najvrjedniji dar neba? Voda. Ona koju je još u pećini pio naš predak, ona ista voda od koje smo i sami, u velikom dijelu, sastavljeni.“
Pogled koji je dobacio mojoj kćeri i onaj njen koji je govorio; pusti staru, vidiš da je pošandrcala, ponukao me da nastavim s monologom, koji su moji mirno gutali zajedno s hranom, sve dok nisam neoprezno spomenula riječ – zahvalnost. Onda je moj zet pukao i otpjevao sve što misli o zahvalnosti:
„Da budem zahvalan što mi netko daje nešto što ja plaćam? Da budem zahvalan što sav moj novac odlazi na plaće i tko zna što još, a ništa u infrastrukturu koja datira od vašeg djetinjstva ili još od Austrougarske? Ako mislite na onaj grad kojem su otrovali vodu pa je sada stanovništvo uzima iz cisterni, moram vam reći da bi tu trebalo nekoga…“ gestom je pokazao što bi trebalo.
„Nemoj, zete, tako. Gledao si na televiziji kako su stanovnici grada mirni, skulirani. Puni razumijevanja za nastali problem. A voda će im za koji mjesec doći iz Sikirevaca pa se ne sikiraju, kako bi mi stari Dalmoši rekli.“
„Ako su puni razumijevanja“, opet se roguši moj zet, “znači da su skužili da umjesto vode dobivaju pogonsko gorivo za automobile, a to je lijepa kompenzacija.“
Neko smo vrijeme šutjeli, a onda predložih: „Hajde, zapivajmo jednu i uz ovaj bokal čiste izvorske vode natočene iz špine.“
I moj zet zapjeva iz sveg glasa: “ Prevest će te mala žednog preko vode…“