-Drugi dio
tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
Grad nazvan po medvjedima
Glavni grad Švicarske osnovao je vojvoda Berthold V. Zähringen, uz kojega je vezana i legenda o nazivu grada.
Slijedom te priče Berthold se zaputio u lov i odlučio da će novom gradu nadjenuti naziv prema prvoj životinji koju ulovi.
Kako je to bio medvjed (bären – na njemačkom medvjedi), grad je postao Bern.
Stoga se i na fontani s njegovim kipom (inače, šarolike renesansne fontane sa živopisnim skulpturama jedno su od obilježja ovoga grada) između njegovih nogu nalazi mladunče medvjeda.
Da je Bern grad medvjeda vidi se doista posvuda. Osim gradskog grba na kojemu se nalazi, već stoljećima u medvjeđoj jami u središtu grada (nešto poput omanjeg zoološkog vrta) svoje dane brojali su brojni naraštaji smeđeg medvjeda. Međutim, 2009. četiri stanovnika jame preseljena su u svoje novo prebivalište, park na obronku obale rijeke Aare, znatno prilagođenije njihovoj prirodi i životnim potrebama.
Unatoč brojnim povijesnim i kulturnim spomenicima, kojima obiluje ovaj šarmantan, miran grad, medvjedi su i danas nezaobilazna atrakcija brojnih posjetitelja. U medvjeđoj jami sada „obitavaju“ tek njihove drvene figure.
Najtužniji komad kamena na Svijetu
U Lucernu se nalazi jedna od najpoznatijih skulptura na svijetu – Umirući lav iz Lucerna. Mark Twen je ovaj impresivni spomenik lavu opisao kao najveći i najtužniji komad kamena na Svijetu (Skitnica u inozemstvu, 1880). Dizajnirao ga je danski kipar Bertel Thorvaldsen, a isklesan je tijekom 1820. i 1821. Spomenik, podignut Švicarcima za vjernost i hrabrost (Helvetiorum fidei ac virtuti), posvećen je herojskoj smrti pripadnika švicarske garde (njih 760) koji su 1792., tijekom Francuske revolucije, branili francuskog kralja Luja XVI. u Parizu. Isklesan je u bivšem kamenolomu, u živoj stijeni litice i prikazuje ogromnog lava (10 metara dugog i 6 visokog) kako leži u jazbini. Nad njim se slijeva potočić te se ulijeva u ribnjak, na čijoj se glatkoj površini lav ogleda, među vodenim ljiljanima, francuskim simbolom. Mjesto, na kojemu je smješten ovaj spomenik, zaštićen je, miran šumski kutak, daleko od buke i gradske gužve, baš kao što su prirodni ambijenti u kojima lavovi umiru.
Opjevani dvorac
Jedna od nezaobilaznih švicarskih znamenitosti, najposjećeniji povijesni spomenik, romantični je srednjovjekovni dvorac Chillon, smješten na obali Ženevskog jezera, blizu Montreuxa. Izgrađen je na stijeni još u 9. stoljeću, kao srednjovjekovna utvrda koja je štitila malen, ali važan prolaz između strmih alpskih planina i jezera. Dvorac, u ovakvom zdanju, na tom mjestu postoji od 13. stoljeća, kada ga je obnovila i proširila plemićka obitelj Savoy. Sačinjava ga kompleks od 25 zgrada iz različitih povijesnih razdoblja. Njegovim zlatnim dobom smatra se 13. i 14. stoljeće, budući da je tada biomiljena ljetna rezidencija savojskih grofova. Kasnije se dvorac koristio za skladištenje oružja i kao pritvor.
Svojom poviješću dugom više od tisuću godina, Chillon je bio inspiracija mnogim umjetnicima i piscima, osobito u 19. st., tijekom razdoblja romantizma. Opisali su ga i opjevali: J.J. Rousseau (koji je dio svog romana ‘Julija’ ili ‘Nova Heloiza’ smjestio u Chillon), P. Shelley, V. Hugo, A. Dumas i lord Byron.
Najznačajniju promociju ipak mu je napravila poznata poema lorda Byrona, „The Prisoner of Chillon” iz 1816., temeljena na priči švicarskog političkog zatvorenika i povjesničara Françoisa Bonivarda, koji je boravak u Chillonu zaslužio protivljenjem savojskim vladarima.
Olimpijski muzej
Kada se već šetamo Švicarskom, uputno je „skoknuti“ i do Lozane (Laussanna), gdje je sjedište Međunarodnog olimpijskog odbora, ali i Olimpijskog muzeja, smještenog uz Ženevsko jezero.
Najavu o njegovoj izgradnji upravo u ovom gradu dao je još davne 1915. P. de Coubertin, osnivač Olimpijskih igara, a sadašnje zdanje dovršeno je 1993.
Za one koji ne znaju, tu je i spomenik našem košarkaškom Mozartu – Draženu Petroviću, smješten u parku ispred muzeja.
Autor mu je splitski likovni umjetnik Vasko Lipovac, a Hrvatski olimpijski odbor ga je poklonio Olimpijskom muzeju 1995.
Svaki pravi čokoholičar zna da je Švicarska domovina čokolade, one koja se poziva na izvrsno alpsko mlijeko, što daju ga krave svih boja i dezena. Stereotip je odavno postala ona ljubičasta krava Milka, koja mi je već pomalo dojadila. Pa sam se uputila u Caslano, gdje obitava jedna druga kravica, što dijeli boje našeg nacionalnog dresa (pretpostavljam da je ova sličnost sasvim slučajna), i koja mi bolje paše uz okvir naočala.
Ova, koju sam srela, travu pase ispred tvornice čokolade poznate marke Alprose unutar koje se nalazi i mali Muzej čokolade. Dok sam gledala kako na traci klize tamnosmeđi čokoladni kvadri (proizvodi se 324 komada u minuti) promislih: Blago ovima, mogu je miješati, mirisati, gledati, držati u rukama, kušati, prste lizati, do sita se najesti…. A onda, opet mi se nekako čini da nije svako zlo za zlo. Zahvaljujući tome što ne dolazim u takva slatka iskušenja mogu održavati vitak stas. Jer da me je pustiti među ove kotlove sa slatkim grijehom … jer da me je pustiti među ove kotlove…. jer da me je pustiti…