tekst i foto: Sonja Breljak
Zagreb-Slavonski Brod/ I tako, prema planu koji utvrdih sama sa sobom, moje putovanje, nakon tek provedenog nedjeljnog dana u Velikoj Gorici i Zagrebu, nastavi se već u netom prošli ponedjeljak.
Na zagrebačkom autobusnom kolodvoru kupujem kartu do Slavonskog Broda (109 kuna) i smještam se na sjedalo broj 19. Kratko radim na računalu i onda se prepuštam uživanju u vožnji. Ja naime, volim putovanje bilo kojim prijevoznim sredstvom. Jednostavno, volim. Možda tu ljubav imam zahvaliti stalnim putovanjima koja su me od djetinjstva pratila jer bijah zarana pa sve do polaska na studij, članica bugojanskog Zbora 57 djevojčica i dječaka s kojim se naputovah i nauživah i napjevah uzduž i poprijeko nekadašnje nam države.
Razmišljam o tome dok autobus grabi ka Slavoniji. E,da, i tu ljubav imam zahvaliti kako baki i ujacima i brojnim mojim posjetama Valpovu (najbolje pamtim kanal pun kopriva u koji upadoh s nepunih pet godina. Baka puhala, hladila, ljubila, ali daj, peče, prži, kao ljuta rana), Emilu koji k meni donese brojne događaje, ljude, fotografije, cijeli Brod, Brođanima koje u Berlinu upoznah i s kojima sklopih trajno prijateljstvo… Eto, i tog prijateljstva trag i sad me vodi. Pa i čeka u Brodu.
Nije, 
naime, autobus Čazmatransa, čestito niti ušao u prostor autobusnog stajališta u Slavonskom Brodu a ja već vidim moju dragu Elizabetu Kopić koja me čeka. Nasmijana, raširenih ruku, obradovana… pravi majčinski doček kojemu se s radošću prepustih. Eh, što me naša Liza mazila i pazila ova tri prethodna dana.
Znam da znate, ali evo da opet pripomenem jer to zaslužuje: Elizabeta Kopić je dopredsjednica Zavičajnog kluba Brođani iz Berlina koja je rame uz rame s predsjednikom Kluba, pokojnim Ivanom Bitunjcem, vodila ovo humanitarno udruženje u organiziranju zabava i pomoći potrebnima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Sad nakon više od 40 godina života i rada u Berlinu, Elizabeta sa suprugom Vladom, provodi cijelu zimu i proljeće u rodnom Slavonskom Brodu. Kako veli, lijepo joj je, u što se i sama uvjeravam. Godi joj klima, blizina trgovina, njena kuća na lijepom mjestu, priroda… Kaže: mogla bi i ostati. Pa razmišlja, ili kako veli, vaga. Stavlja činjenice i emocije ZA i one PROTIV pa razmišlja kuda i kada. Uzgred, Elizabeta je jedan od ne tako čestih primjera naših iseljenika, koji su svojevremeno sebi osigurali i sigurnu i ugodnu budućnost i u Berlinu kao i u Brodu, dakle i mogućnost ostanka i povratka, što god od toga dvoga značio Berlin ili Brod.
Lijepo mi je u Slavonskom Brodu. S Elizabetom već prvog dana obilazim nedaleki trgovački centar, šetamo ulicom Hanibala Lucića koja je nadvožnjakom za pješake presječena na pola a iz koje se vidi granični prijelaz prema Bosni i Hercegovini. Razgledam sa zadovoljstvom izložbeni paviljon koji je nastao na travnjaku ispred Lizine kuće, tu su lokomotiva, tramvaj, valjak…proizvodi iz asortimana Đure Đakovića kojeg svakodnevno obilaze školska djeca u pratnji učiteljica. Sa zanimanjem zagledam i trag velikog stopala, točnije cipele, ostavljen na Lizinim dvorišnim vratima kad ih je vlasnik tog traga nedavno žestoko udario nogom te izbio unutarnji limeni dio. Jasno, počinitelj nije utvrđen, policija je obaviještena a video nadzor uveden. Ovo su sigurno detalji koji jezičak na vagi povratka u Hrvatsku (da ili ne?) pretežu na stranu PROTIV.
U utorak smo planirali do Bartolovaca, do groblja na kojemu Emil, urednik i suosnivač Glasa, već četvrtu godinu, spava u naručju roditelja. U tu svrhu, primamo ruku pomoćnicu dragih poznanika iz Bodskog Stupnika, Glasove suradnice Slavice i njenog supruga Ivana. O ovoj obitelji i vinogradarstvu kojim se bave, pisao je svojevremeno i Emil a ja ih posjetih već te 2014. mjesec dana nakon Emilove smrti kad se, baš u njihovom domu, dogovarala izrada Emilove, naše knjige. Tko to sve može zaboraviti!
S Ivanim i Slavicom dolazimo Elizabeta Kopić i ja, i do Bartolovaca, do groblja, do groba. Tu, ispod imena roditelja Ane i Miroslava, piše i “Emil Cipar (1948.- 2014.)”. Spuštamo cvijeće, anđela, palimo svijeće…i molimo “Oče naš”…, razgovaramo o Emilu, njegovu radu, zajedničkom radu, Glasu, Brodu, svemu. I puno nam to svima znači. Ispunjava nas.
Odatle, iz Bartolovaca idemo do Brodskog Stupnika, do doma Ivana i Slavice Jurčić. Njihovom toplom gostoprimstvu, teško se oduprijeti, lakše prepustiti. Koji su to vrijedni domaćini, vinogradari, radnici, prijatelji! Ljudi s puno briga i velikom voljom savladati ih.
U Gradskoj knjižnici u Brodu posjećujemo Zvjezdanu Saje, dragu prijateljicu. A na samom izmaku dana uspijevamo ostvariti i susret s brodskim urednikom Glasa, Antoniom Gavranom, mladim čovjekom koji se bori ostati svoj na svome i Zvonkom Ivković, nećakinjom pokojnog Emila s kojom dijelim istu ljubav ka uspomenama “njenog uje”.
Iako me nije pratilo nešto posebno lijepo vrijeme u Brodu, uspjeh osjetiti čar najljepšeg korza u državi koje vodi do Save. U Brodu upravo bijaše pravi kulturni šušur te korzo ispuniše brojni mališani, divan sadržaj i akteri Dana Ivane Brlić Mažuranić zahvaljujući kojoj je Slavonski Brod – Grad prijatelj djece. (A zrak? A voda? Čiji su u Brodu oni (ne)prijatelji? Ufff!)
Baš tu na brodskom korzu, mjesto je za još jedan susret, s Jerkom Zovakom, izdavačem SBplus-a, gradskog portala u kojemu je, svojevremeno, surađivao i Emil a što je, rezultiralo i kasnijim izdavanjem i promocijom knjige “Hrvatska-was ist das” u izdanju SBplusa, istovremeno kad i “Ono malo duše” u izdanju Hrvatskog glasa Berlin. Zovak je cijenio Emila i njegov rad isto koliko i mi pa uvijek imamo zajedničkih tema…
Dan je bio dostatan za još jedan posjet, onaj Elizabetinoj sestri Miri, umirovljenoj učiteljici koja živi u brodskom naselju Budainka, i eto, nakon objeda, vrijeme je krenuti put autobusnog kolodvora. Autobus za Zagreb kreće u 15 i 45. Zahvaljujem Elizabeti, grlimo se. Bilo nam je lijepo, šetali smo, susretali ljude, obilazili, smijali se …Pozdravljamo se… a vidjet ćemo se nakon Broda, uskoro i u Berlinu. I tako, koliko puta već je to Lizi (kao i brojnim, svojevremenim gastarbajterima), putovati tamo i onamo, na relaciji Brod-Berlin, sve dok na vagi jezičak ne prevagne u korist Broda. Ili Berlina.
Na autobuskom kolodvoru u Zagrebu, lijep susret. Lada Franić Glamuzina, moja fejs i stvarna prijateljica kojoj nije bilo teško doći i nakon dugog dana provedenog s učenicima škole gdje predaje hrvatski jezik i književnost. Baš dugo razgovaramo, dobro se razumijemo, dogovaramo neke nove projekte…
I eto, dok u velikogoričkom stanu završavam ovaj prilog, uplovljavam u četvrtak u kojemu mi predstoje novi, sad zagrebački, susreti i događaji. Čitamo se!