IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Slavlje…rakete…trube, ne one afričke koje iritiraju naše navijače, već „normalne“, one europske, suvremene, trube automobila duž naše Leipziger Strasse. S balkona visokih zgrada što gledaju na istočnu i zapadnu stranu grada, zastave…zastave…zastave!
Pobjeda! Ma ne bilo kakva, već brate ona najvažnija-nogometna! Ma šta ima ravno tome?! Sve su to već sada veliki heroji. I nije Njemačka u tome iznimka. U Srbiji je kažu-dan žalosti. Tako reagiramo i mi sami. Slavimo ili patimo, ovisno o rezultatu.
Uobičajeno, sva naša djeca igraju nogomet. U svakom čuče potencijalni Kovači, Petrići ili Olići. To mislimo mi, roditelji.
Obratite pozornost, u crkvi u zadnje vrijeme ministriraju skoro sve same djevojčice. Svi dječaci, reklo bi se igraju-nogomet! Ništa protiv. No, zapustismo sve ostale grane i životne oblasti. I dok sami volimo vjerovati kako su naša djeca po stupnju obrazovanja, bliža prosjeku Nijemaca nego li stranaca, ipak, ne poznajem tako puno naših obitelji gdje u tom smislu teče med i mlijeko, završavaju se mature, daju se ispiti i polažu diplomske ili doktorske disertacije.
Brojne će važne teme prekriti i zakloniti velika nogometna fešta. Živjet ćemo ovo dana po sistemu kruha i igara. Ipak!
Sjedim u uredu direktora gimnazije najbliže mjestu nam stanovanja. Nosi ime Max Planck. Do mene sin koji je polaznik šestog razreda osnovne škole kod Brandenburških vrata. Nakon šestog razreda, vrijeme je za nastavak daljeg školovanja. Troje starije djece polazilo je i polazi jednu od berlinskih gimnazija. Jedno je pri kraju studija a drugo na početku. Mlađa kćerka u devetom razredu gimnazije.
Ostao još upis četvrtog djeteta, najmlađeg sina. S dvojicom prijatelja, zajedno je od treće godine života, od vrtića pa sve do danas. Poput trojice mušketira svaki dan zajedno kreću put škole i vraćaju se. Tri neumorna đaka-David, Stefan i Bernard. Nijemac, Srbin i Hrvat. Još se nisu posvađali. Sad bi obrazovni sustav da ih rastavi. Dječaci dogovorili zajedno u gimanziju. Predali dokumente u gimnaziju John Lennon. Kažu, ima dobar glas! Jedne godine smo tu bili i sa starijom kćerkom. Pa kad direktor na pitanje nekog iz publike, koliko procenata stranaca ima u školi, s ponosom odgovori: Niti tri procenta!, mi odustali. Sad ponovo razočarenje. Ove godine veli direktor, ne prima djecu škola. I ne zanima ga dječiji uspjeh, niti ocjene, niti sklonosti, niti talenti. Presudni su centimetri! Kako? Pa lijepo. O upisu djece u gimnaziju ove godine odlučila općinska uprava, njena služba za obrazovanje i školstvo. Ni nju nisu zanimala djeca a niti ocjene. Opet metri, centimetri. Pa riješili stvar po sistemu- kome bliže do škole, njegova škola.
Prije dvije godine su nam u susjedstvu zatvorili jednu gimnaziju pod izgovorom kako je sve manje djece. Školu zatvorili pa objekt prodali obližnjoj izdavačkoj kući. Sad na konkursu gimnazija tri puta više učenika nego li mjesta, pa i tri „ratna druga“ dobiše odbijenice gimnazije John Lennon uz obrazloženje kako im je ta gimnazija-daleko! To bio presudni kriterij. Treba im 20 minuta javnim prijevozom. A valjda se mora stanovati uz samu školu. Nekad je Berlin bio otvoreni grad. A sad izgleda zavladala općinska cenzura. Zidovi sve viši. Tri prijatelja pred rastankom. Paradoksi. Jednog od njih, općina upućuje u drugu gimnaziju smještenu još dalje od one za koju se tvrdi da mu je predaleko.
Direktor gimnazije koju će nam na koncu polaziti sin, pita:- A što ti želiš biti kad završiš školu? Sin odgovara:- Bit ću arhitekt! A direktor blagonaklono zaključi: Fino. Ali s tim pozivom je teško zaraditi novce! E, „fina“ lekcija. Sutra ćemo imati cijele generacije dječaka koje sanjaju samo o jednome- okrugloj lopti i gomili novca. Pa kad ostanemo bez učitelja, liječnika, trgovaca, stručnjaka, radnika, svih kojima bude jednostavnije igrati lopte umjesto tražiti mjesto pod suncem u obrazovnom labirintu ove ili one općine, postaće nam jasno, ali kasno, kako i nije uvijek dovoljno „kruha i igara“.
No, upisi u školu i proći će dok završi svjetsko nogometno prvenstvo. A to je sad prvo, najvažnije. Ionako su predviđene mjere štednje koje najprije uključuju obrazovni sustav. Na njemu se namjerava uštedjeti. Manje djece…manje škola. Eto ti štednje! Ma koga briga. Slavlje….veselje…. 4:0… zastave…i trube. Nema tu mjesta za upisne ili druge, velike brige malih ljudi!