DIVNIM SUSRETIMA OPLEMENJENA

tekst: Sonja Breljak
foto: Sonja Breljak, Zdenko Vanjek i Marijana Šundov

Slavonski Brod-Velika Gorica-Zagreb/ Čini mi se da prvi puta provodim ovako aktivan odmor. Dobro, taj odmor sačinjen je tek od jednog tjedna ali ovako ispunjen brojnim doživljajima, susretima i događajima, čini se dužim, puno dužim.

Dakle, da bi u tih tjedan dana stalo sve zamišljeno podijelih ga na dva dijela. Prvi dio, tri dana, provedoh u Slavonskom Brodu. S razlogom. Opisah to već u tekstu naslova “Gradu koji me voli”.

Stigoh iz Slavonskog Broda na autobusni kolodvor u Zagreb u kasnim poslijepodnevnim satima netom prošle srijede.

Ne krenuh odmah dalje ka Velikoj Gorici, toj adresi mog prebivališta već sačekah dragu prijateljicu, Ladu Franić- Glamuzina. Lada predaje hrvatski jezik i književnost na jednoj zagrebačkoj školi. Razgovarati s Ladom o školstvu, učenicima, književnosti, nastavi, programu, mladima, pravo je zadovoljstvo jer pred sobom imam osobu koja je posvećena svom pozivu. Eh, da naše školstvo više sluša svoje vlastite stručne kadrove, učitelje, nastavnike, profesore koji imaju svakodnevni dodir s materijom, školom i učenicima, gdje bi nam bio kraj. Vrijeme provedeno s Ladom, uvijek je dobijeno vrijeme.

Četvrtak izjutra na unaprijed sam dogovorenom susretu u Državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske. E, da, dobro mi ovo dođe, upoznajem grad, mijenjam autobuse i tramvaje, pronalazim adrese.

Pravo rečeno, u Berlinu nikad ne koristim tramvaj pa me ovaj zagrebački prijevoz podsjeća na studentske dane u Sarajevu.

Državni ured za Hrvate izvan RH je na adresi Trg hrvatskih velikana 6. Razgovaram s Ivanom Perkušić, pomoćnicom državnog tajnika Zvonka Milasa. Razmjenjujemo razmišljanja i poglede na situciju u iseljeništvu, rad društava, aktivnosti, predstavnike, izbore. Državni ured za Hrvate izvan domovine u dva je navrata, jedanput 2015. u vrijeme kad je na njegovu čelu bila Darija Krstičević i 2017. godina pod vodstvom Zvonka Milasa, sufinanciralo (s po 10 tisuća kuna) godišnje održavanje i aktivnosti Hrvatskog glasa Berlin te izdavanje knjige “Ono malo duše”, te znam da postoji zanimanje za naš rad i svojevrsnu informativnu, kulturnu i inu vezu koju Glas uspostavlja mrežom svojih suradnika i čitatelja u Hrvatskoj i među iseljenicima i povratnicima.

Popodne istoga dana krećem za Sesvete. Istina, tamo nikada prije nisam bila. Idem na poetski maraton, Stihotron koji u Gradskoj knjižnici u Sesvetama već 11 godina zaredom organizira pjesnik Ivan Babić. Kad spomenuh još iz Berlina, mogući dolazak, Ivan to primi s oduševljenjem. Pa, daj ga sad razočaraj.

-Uzmi taxi ako se ne snalaziš, veli. No, evo, na Glavnom kolodvoru uhvatih ipak vlak koji vozi ka Dugom selu i do Sesveta sam za nepunih 17 minuta. Kao i svugdje u Zagrebu, i u Sesvetama je sve puno cvijeća. Proljeće je jednostavno, naravno, uz pomoć ljudskih ruku, ukrasilo gradove.

A u Gradskoj knjižnici u Sesvetama, prava divota! Nekad smo takve poetske večeri organizirali mi studenti, članovi Književnog kluba Tin Ujević na Fakultetu politčkih znanosti u Sarajevu. Pa bi sve prštalo od stiho- ljepote. Baš kao i u Sesvetama. Domaćini večeri su bili Sonja Zubović i Ivan Babić. na Stihtronu je Božica Brkić, a stihove je govorilo pedesetak pjesnika, svirali učenici glazbene škole iz Sesveta, nastupila  rap grupa, nadarile nas divnim međimurskim, tradicijskim pjesmama Lidija Bajuk i Dunja Knebl. Bolji poznavatelji berlinskih prilika sjetit će se i dva izvanredna nastupa Lidije Bajuk u Berlinu. Prelijepo to zvuči i danas.

Dobrotom domaćina dobih priliku predstaviti se, Glas, pjesnike  s kojima surađujemo, misiju kojoj smo posvećeni. Izrekoh i predivne stihove s naših stranica (jer me cijela priroda baš na njih asocira) “Jorgovani, jorgovani” autora Svena Adama Ewina. Susretoh dragu Ružu Čulo, Gorana Gatalicu s kojim surađujem, pa pjesnika Gojka Polegubića-brata našeg Adolfa Polegubića, urednika Žive zajednice i pjesnika iz Frankfurta, do sada virtualne prijatelje a sad vrlo mi prepoznatljive pjesnike Nikicu Krajina, Željka Buklijaša i brojne druge. Poneko je prišao upoznati se, drugi opet ostaviti ili zatražiti kontakt a treći i darovati knjigu svojih pjesama da mi se nađe. Najveći izazov eto stiže od domaćina Stihotrona, Ivana Babića. Ivan naime predlaže da Hrvatski glas Berlin dogodine bude suorganizator ovog poetskog maratona. E, da, zašto i ne, pa mi taj maraton u stihu “trčimo” već godinama i kao malo koji medij bilo kojeg oblika, sadržaja i forme, svaki dan objavljujemo svježe stihove naših suradnika. Preko pedeset je pjesnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Njemačke i svijeta na stranicama našega Glasa.

Predivan doživljaj. Ponovio se dogodine na 12. sesvetskom pjesničkom maratonu!

Ugodni doživljaji vezani za poeziju nastavili su se i u petak. naime, izjutra sretoh Mariju Ajšu Peuz,  moju velikogoričku sugrađanku, pjesnikinju i autoricu knjige “Spomenar jedne generacije”.

Nakon toga u Zagrebu razgovor s jednim od sudionika pjensičkog maratona. Goran Gatalica naš je suradnik koji mi darova svoje dvije zbirke stihova: Krucijalni tekst i Kozmolom.

Goran je tako oduševljen poezijom, posebno kombinacijom fotografije i haiku poezije, da čvrsto vjerujem kako takvo oduševljenje uz odgovarajući senzibilitet i jezičnu profinjenost koju posjeduje, opravdano mora voditi ka uspjehu.

Popodne predah. I to kakav. Mogla bih i taj predah svrstati pod naziv “maraton”.

Kod spomenika Tomislavu susretoh moju dragu prijateljicu Marijanu Šundov. Poznajemo  se još od studentskih dana i uvijek imamo o čemu razgovarati. No, ovaj susret nije bio samo razgovor.

Marijana je riješila da mi u jednom mini maratonu, pokaže Gornji grad. E, baš smo se nahodale od ulice do ulice, od spomenika do spomenika, kroz Kamenita vrata, malim trgovima punih turista, kraj zgrada Vlade i Sabora, crkve svetog Marka, vidikovca, spomenika Zagorki, kud sve ne.

A baš nam bilo lijepo, smijale se, razgovarale. Pa, brate, lijep ovaj komadić mog odmora, aktivan, dinamičan, pun susreta s ljudima.

Moglo je još, nekoliko ljudi još bih žarko željela sresti, bolje upoznati.

Za subotu, za kraj boravka u Hrvatskoj, ostavih još jedan divan susret o kojemu ću sutra i opširnije pisati.

Naime, naša sopranistica Evelin Novak, članica berlinske Državne opere pjeva u operi La Boheme koje je premijera u zagrebačkom HNK, idućega tjedna. Zajedno s dijelom Evelinine drage obitelji, pratim u Hrvatskom narodnom kazalištu, glavnu probu, posljednju prije premijere.  O, koji glas, koji divan glas ima Evelin. Prava raskošna ljepota kojom će Evelin nadariti Zagreb i Hrvatsku. Konačno.

Iako je u Zagrebu ove subote bilo jako, jako vruće, ne propuštam posljednju priliku za trajanja ovog mog boravka, posjetiti dragu Mariju Kukić, našu lektoricu koja je u bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici. Želim joj brzo ozdravljenje, oporavak i povratak obitelji i nama.

Vrijedilo je ovo moje putovanje svake njegove sekunde. Divnim sam, dragim, prijateljskim,  kulturnim i ljudskim susretima oplemenjena. Njima sva ispunjena. I zahvalna.

Čitamo se dalje, u nastavku, iz Berlina.