piše: Slavica Sakotić
Jorgovana ima raznih. Ljubičastih i svijetlo ljubičastih, ružičastih: blijedo, srednje i tamno ružičastih i bijelih.
Ima i onih koje zovu ljetni jorgovani ali oni su drugačiji i o njima ovdje nije riječ.
Malo je cvijeća tako intenzivna i osebujna mirisa kao jorgovan.
Mama je imala nekoliko grmova jorgovana. Tamno i svijetlo ružičasti i bijeli.
Bijela je imala dva.
Ja sam najviše voljela taj svijetlo ružičasti, najmirisniji.
Stajao je u kutu vrta, uz sam plot prema susjedu s čijeg me dvorišta vječito vrebao debeli bijeli gusak.
Kad bih se poželjela poigrati s B. mojom vršnjakinjom i uspjela jednom nogom opkoračiti “prijelaz”, mjesto na kome su letve ograde bile skraćene i pokrivene jednom poprečno postavljenom letvom, od nekud bi se stvorio taj gusak i ja bih se brže-bolje vratila u sigurnost vlastitog dvorišta.
S vremenom je taj grm jorgovana izrastao u pravo stablo koje se granama naginjalo na ulicu kao da želi vidjeti tko sve tuda prolazi.
I ja sam postala odraslija, krenula sam u školu, i kad sam se prvi put beznadno zaljubila u Iveka iz susjednog sela ( on za to naravno nije znao), dolazila sam sjediti pod taj jorgovan i maštati o tome kako ćemo se nas dvoje, Ivek i ja jednom vjenčati, imati troje ili više djece i sretno i dugo živjeti u slozi i ljubavi.
Kako Ivek ni nakon godinu dana nije ni jednim jedinim migom pokazao da primjećuje moju opčinjenost njime, došla sam sljedećeg proljeća pod taj isti jorgovan i plakala u rupčić od tanke tkanine s našivenim ljubičicama na jednom kraju.
U svom tom očaju pazila sam ipak da sadržaj koji sam ispuhnula iz od trljanja i plača natečenog nosa ne dođe u dodir s tim izvezenim ljubičicama nego sam glasno šmrknula ravno u sredinu rupčića.
Onda sam ga gotovo pobožno presložila i presavinula nekoliko puta i obrisavši suhim dijelom rupčića suze, gotovo pobožno spremila u džep svojih novih samtastih hlača.
Tu je sada na sigurnom ležao dokaz mojih ljubavnih boli i patnje.
Sve do trenutka dok mama ne bi zatražila da svoj prljavi veš dam na pranje.
Pokušala sam sakriti rupčić, sačuvati te prve suze zbog ljubavi, ali prekasno. Mama ga se već bila dočepala i tako je uklonjen trag moje patnje zbog prve ljubavi.
Naravno da se nisam udala za Iveka i naravno da ni danas nakon više od pola stoljeća ne znam je li on ikada saznao da je bio moja prva ljubav.
Nedavno sam saznala da je umro, da ga više nema, i osjetila sam neku neobjašnjivu tugu, godinama ga uopće nisam viđala.
Kad sam odrasla shvatila sam da neke stvari nisu onakve kakvima se čine u djetinjstvu.
Bajke postoje, ali samo u dječjoj mašti. Život je puno kompliciraniji.
Prinčeva i princeza ima još tu i tamo, ali ne i kod nas.
Svoje kraljevstvo na zemlji čovjek si stvara sam. Uz mnoštvo kompromisa, naravno.
Tako sam i ja umjesto zamišljenog mnoštva djece rodila dvoje, a umjesto u dvorcu moj suprug i ja živjeli smo u stanu na četvrtom katu zgrade iz koje smo svakoga jutra išli na posao u obližnju bolnicu gdje smo pod mikroskopom promatrali promjene na stanicama ljudskog tijela.
Mamin ( a moj omiljeni) jorgovan desetljećima je cvao svakoga proljeća, dao je i više novih izdanaka koji su također već cvali, a ja bih se navratila u vrt i na polasku kući u grad ponijela poneku mirisnu granu.
Umiješala bih i koju s bijelim cvijetom, ali taj bijeli jorgovan nije mirisao kao onaj “moj” s čijim se mirisom ništa nije moglo mjeriti.
Kad se najljepši jorgovan u maminom vrtu počeo sušiti pridavali smo to starosti drveta ili nekom stvoru iz zemlje koje nagriza korijenje stabala pa se ona jednostavno osuše i samo padnu na tlo.
Tog proljeća mama je bila kod moje mlađe sestre u Virovitici dulje nego obično a blijedo ružičasti jorgovan cvao je skromnije nego obično.
Kažem, mislili smo da je to zbog njegove starosti ili nečeg sličnog.
Proljeće je prošlo kao što sva proljeća prolaze, uvijek prebrzo, uvijek naglo, uvijek prerano.
Svi su jorgovani ocvali, samo moj najdraži, ne.
Procvast će dogodine, rekla sam samoj sebi.
I jesu. Svi osim tog.
U jesen mama se razboljela. Nije više željela ići sa mnom na recitale niti na redovito uređivanje kose i minival kod omiljene joj frizerke.
Rjeđe je zalazila u vrt koji je bio ljubav i okosnica njenog života.
Ugasila se s prvim danima siječnja. Draga moja dobra mama.
Bila je to još jedna od onih zima kad snijeg nije pao ni za Božić ni za Novu godinu nego tek drugog siječnja.
Mama je umrla četrnaestog.
Tog proljeća procvali su svi mamini jorgovani osim onog najljepšeg.
Možemo naći milijun malih razloga zbog čega se osušio ali ja mislim da je odlučio prestati cvasti zbog maminog odlaska.
I danas još stoji batrljak koji je nekada bio sjajno raskošno drvo koje se u travnju okitilo bezbrojnim mirisnim grozdovima blijedo ružičaste boje.
Ponekad odem, pomilujem daske u klimavom plotu i zapitam se, sjeća li se ovaj vrt mojih djetinjih suza zbog prve, čiste ljubavi.
Trenutno sam u Berlinu, opet je jedno proljeće, travanj, i puno je godina na mojim plećima.
Posvuda po parkovima rascvali su se rododendroni raznih boja, od bijele do onih boje crvenog vina, tulipani i narcise, bijeli viburnumi i žute forzicije.
Nigdje međutim ne nađoh jorgovana.
Berlin, 22.travnja 2018.