tekst: Filip Ćorlukić
O političkom, ali i etičkom djelovanju UN sam u mojoj prije par godina objavljenoj knjizi QUO VADIS HOMO, pisao naglašeno kritički. Generalnom skupštinom se nisam posebno bavio, a rezultat glasanja o priznavanju Jeruzalema glavnim gradom Izraela uz političku dvoličnost, pokazuje i krajnje nepoznavanje povijesnih istina.
Otkrićem pisma prije od oko 6 tisuća godina – prvo u Mezopotamiji, a nešto kasnije i u Egiptu – započinje naše povijesno razdoblje. U plodnom području između rijeka Eufrata i Tigrisa tada je vladao kulturološki, ali i tehnološki izvanredno napredni narod Sumerana. U njihovu poznavanja nekih astronomskih podataka, naša znanost ih je dostigla tek nedavno.
Što se tiče religije, u tada poznatom svijetu mnogoboštvo je bilo opća pojava, ali je i tu, u jednom malom području živjelo pleme koje je vjerovalo u jednog nevidljivog Boga, kojega su nazivali Gospod. Na čelu plemena je bio Abraham, s kojim je taj nevidljivi Bog razgovarao, pa mu je jednog dana zapovjedio da pleme odvede u jedno drugo područje. Bio je to početak tisućgodišnje dugog preseljavanja plemena u cilju religijskog obrazovanja – sve do osvajanja Jeruzalema u 9. stoleću prije Krista i izgradnje Hrama jedinomu Bogu.
Općenito smatra se da je u tada mnogobožačkom svijetu to bila jedina linija monoteizma – ali u Bibliji piše da je na Abrahamovu putu u Egipat, pred njega izašao svećenik jedinoga Boga – Salem-ski kralj Melkisedek.. Osvajajući to područje stoljećima kasnije, židovski kralj David je oko svetog brijega Salem izgradio Hram, a riječ salem (u jezičkim varijantama: šalom, selam…) znači Mir i nalazi se i u nazivu grada Jeruzalema: Je- ru-salem. Tisuću godina kasnije u tom je području nastalo i kršćanstvo.
Nešto preko tisuću godina kasnije Izrael je bio pod vlašću Rima, a zbog stalnih ustanaka rimski vojskovođa Tit Flavije je 70. godine razorio Hram, a Židove su velikim dijelom pobili i raselili. Zbog naglašene mržnje prema Židovima, krajem tog stoljeća je rimski car Hadrian je cijelo to područje preimenovao prema nazivu najvećih židovskih neprijatelja Filisteja, ali je prema grčkom jeziku – naziv Filisteja promijenio u: Palestina.
U 4. je stoljeću Jeruzalem došao pod vlast Bizanta, koji su mu dali i dodatna kršćanska materijalna obilježja. U 7. je stoljeću u Arabiji nastala islamska monoteistička religija, a uskoro je osnovana i moćna islamska država, koja je osvojila vrlo široka područja, uključujući i Juruzalem. Islam kao treća monoteistička sljedba (kuranska riječ islam izvorno znači: vjerovanje u jednog Boga) imao je pravo na simbolično obilježje u Jeruzalemu, ali umjesto da to učine na slobodnom prostoru u gradu, osvajači su po vojničkoj logici svoju džamiju izgradili na ruševinama Hrama koje su u Kuranu naznačene kao sveto mjesto – Al Aksa (ar.: المسجد الاقصى, ), pa su je tako nazvali.
Od prije oko 3.000 godina Jeruzalem je bio glavnim gradom Izraela, a nakon razaranja Hrama, pomora i progona židovskog stanovnišva, dvije tisuće godina uz ostatke razorenog Hrama, to je bio još samo u pamćenju i srcima svih Židova širom svijeta.
Tijekom te dvije tisuće godina u Palestinu su se među lokalna plemena doseljavali i iz drugih krajeva tada islamiziranog svijeta, ali je to miješano stanovništvo sve do II. svjetskog rata bilo bez bilo kakvog nacionalnog identiteta i općenito su nazivani Palestinskim Arapima. Nije tu bilo nikakvih država, pa ni glavnih gradova, dok je Jeruzalem i nakon uspostave Države Izrael zahvaljujući krajnje dvoličnoj politici moćnika, ali i OUN-a i dalje ostao glavnim gradom samo u mislima i željma svih Židova svijeta.
Porazom Osmalija koji su uoči II. svjetskog rata vladali tim područjima, Velika Britanija je dobila mandat vlasti u Izraelu i počelo je useljavanje Židova, ali uz velika ograničenja. Tada je Jeruzalemski muftija, vrlo uspješno počeo poticati uspostavu nacionalne svijesti Palestinaca, koji su se masovno odazvali – ubrzo i na ustanak. Kad je proglašena j država Izrael, arapske države su snažno oružano reagirale. Bio je to okrutan rat, a izrael je opstao.
Počelo je priznavanje te države od strane mnogih država, ali priznavanje Jeruzalema glavnim gradom Izraela protivile su se praktično sve islamske države, što zapravo nema nikave veze s religijom kao takvom – pa je to stalno odgađano. Konačno je na iznenađenje mnogih, priznavanje Jeruzalema glavnim gradom Izraela krajem prošle godine najavio predsjednik SAD-a TRUMP – što je izazvalo burnu reakciju u islamskom svijetu, a PLO je u UN poslala rezoluciju kojom se traži poništenje Trumpove odluke. To je bilo i za očekivati, ali ne i da će ogromna većina država podržati taj zahtjev i zaista sam sretan i ponosan što je RH smogla snage i poštenja – barem se suzdržati od ovakvog opredjeljivanja.
Što je zapravo uzrok ovakvom stavu islamskog svijeta? U traženju stvarnih uzroka sukoba oko Jeruzalema, teškoća je već i u terminološkoj neusklađenosti. Naime, arapska riječ islam koja je zapisana u Kuranu, izvorno znači: vjerovanje u jednog Boga, dok kuranska riječ musliman zapravo znači: onaj koji vjeruje u jednog Boga. (Po tome se u Kuranu i apostole naziva muslimanima). Prema tomu i judaizam i kršćanstvo pripadaju tako definiranoj riječi islam. Međutim, to onemogućuje razlikovanje religijskih pripadnosti, pa je opravdano u razmatranju ovdje koristiti nazive religija koji su ranije korišteni: Mojsijevci, Muhamedanci, Kršćani (Christiani).
Stvarni uzroci spora
Kad su Bizantinci u IV. stoljeću zauzeli Jeruzlem u gradu su izgradnjom objekata obilježili područja vezana uz kršćanstvo, koje je također tu nastalo.
Nakon smrti poslanika Muhameda, po čijim je kazivanjima, primljenim od anđala Džibrila (Gabriel) nastala nova monoteistička sljedba: Islam, došlo je do nevolja. Tijekom dugog vremena objavljivanja, zajednica niza arapskih plemena već je bila dobro organizirana u državnu strukturu, a nakon Muhamedove smrti njegovi su sljedbenici umjesto da na čelo novoustrojene države izaberu posebnog čelnika, a posebnog na čelo vjerske zajednice – zaboravljajući kuranki ajet: El. bekare 256 da “U vjeru nema prisiljavanja” (a svaka se država zasniva i na prisili zakonima) – opredjelili su se za Kalifat, koji objedinjuje obje funkcije – što je već kod izbora prvog kalifa dovelo do velikog spora, podjele na Šite i Sunite i krvavih obračuna, a kasnije i drugih podjela.
Je li Al-aksa sveto mjesto samo Islama?
U Kuranu ne piše ništa novo, različito od biblijskih knjiga i naglašava se da je Kuran samo opomena, – pa i u smislu: da u vjeru nema prisiljavanja. Papinska država, inkvizicfija i rat izmeđi katolika i protestanata dokazi su da je ta opomena bila nužna.
Tek prije nekoliko desetljeća, proglašenjem ekumenizma počeo je povratak kršćanstva izvorima. Nadajmo se da Zločini nove “islamske države” označavaju kraj zlu i da će se Islam kao vjerska zajednica odvojena od države uz zastupanje npr. Kairskog sveučilišta uključiti u vraćanje ostataka hrama židovskoj zajednici u Jeruzalemu. Islam kao povijesno treća monoteistička zajednica ima pravo da se svojim hramom na nekom slobodnom prostoru u Jeruzalemu pridruži ostalim dvjema.
Kod obnove Davidova Hrama, nema potrebe rušiti i prekrasnu Kupolu na Svetom brdu, tj nad stijenom Salem, koja se spminje još u vijeme Abrahama, koja je bila najsvetije mjesto Davidova hrama i u kojoj se čuvao Kovčeg zavjetni. Samo je potebno ukloniti postojeće tekstove i na kupolastom plafonu unijeti po jedan tekst: iz starozavjetnih knjiga na hebrejskom, iz Evađelja na armejskom – kako je govorio Isus, i iz Kurana na arapskom.
To bi bio prekrasam materijani simbol pristupanja prije pola stoljeća iniciranom ekumenizmu – ali i uputa političkim moćnicima da se opamete.
Tako nam Bog pomogao.